Dio I čitajte OVDJE, a njenu priču OVDJE. Uživajte u razmjeni energije, ljubavi, požudi…
Bilo me je strah svega onoga što sam na našem prošlom sastanku doživio. Čovjek sam od krvi i mesa, sve što sam vidio i doživio bilo mi je fenomenalno osvježenje nakon napornog rada, rada i samo rada. Probudilo me je, pokazalo mi da sam živ. Ipak, promišljao sam, pitao sam se treba li meni to? Imam li ja vremena za to? Pritisnut mojim dotadašnjim životom lako sam odgovarao sam sebi da nemam vremena i da to nije za mene i da jednostavno moram nastaviti raditi.
Jedva sam čekao novi susret i nastavak rada na projektu. Dogovorili smo novi sastanak, i ja sam punu pažnju usmjerio na pripremu istoga. Radio sam mnogo više nego ranije, bilo mi je važno da budem spreman, da pokažem da sam odgovoran i da mogu slijediti njene upute i izvršavati postavljene zadatke. Ovo je moj projekat i ona mi samo pomaže u njemu, smatrao sam. Međutim, vrlo brzo sam shvatio da moj trud i rad nije motiviran projektom i željom da u njemu uspijem, nego primarno mojom nesvjesnom namjerom da se pokažem pred njom, da joj se dopadnem.
Kao i uvijek i u svakom poslu, pripremio sam se, čekao sam da dođe. Porukom mi je saopštila da je tu i da ulazi u preduzeće. Izašao sam iz moje kancelarije i hodnikom se uputio njoj u susret. Negdje na pola puta sačekuju me trojica kolega, stoje i neformalno ćaskaju. Dok smo se pozdravljali i razmjenjivali svakodnevne šale u taj dio hodnika ušla je Ona. Odlučnog i odmjerenog koraka ide prema nama. Kosa se svakim korakom diže i opet pada baš tamo gdje joj je mjesto. Cijelim tijelom se njiše kao da je u barci koja morem plovi na povjetarcu. Kad me je već uočila, nastavlja da korača. Vjerujem iz pristojnosti, na njenom licu se pojavi blistav osmijeh ukrašen bijelim zubima. Uz izvinjenje kolegama krenuo sam joj u susret u namjeri da joj poželim dobrodošlicu i povedem je prema mojoj kancelariji. Ljubazno se pozdravismo, uz osmijeh koji mi je poklanjala u mojoj ruci se našla i njena nježna, krhka i malo prohladna ruka. Imala je na mene utjecaj blagog elektro-šoka. Ne znam zašto, ali nadao sam se da to nije primijetila. Krenuli smo prema mojoj kancelariji razmjenjujući informacije o vrlo lošem januarskom vremenu tog dana.
Kolege su bile na istom mjestu i neminovnost je bila da prođemo pored njih. Ja sam bio veseo i sretan što je Ona sa mnom i što će me oni vidjeti. Nisam bio siguran, ali tada mi se učinilo da je osmijeh s njenog lica hitro nestao i ona se samo službeno i s velike distance pozdravila s ovim ljudima. Nisam znao da li se poznaje od ranije s nekim od njih. Nije ni bilo bitno, pustio sam je ispred mene, a krajičkom oka sam vidio jednog od kolega koji mi pokazuje palac gore i kažiprstom pokazuje na nju. Muška posla su mi izmamila blagi osmijeh krajičkom usana, kao odgovor na tu njegovu reakciju i nagnala me da nastavimo dalje prema kancelariji. Primijetila je da je očekujem spreman, potrebni papiri su već bili na stolu, što je naravno pohvalila.
Pomogao sam joj da se raspremi. Pridržavajući joj kaput koji je skidala, približio sam joj se s leđa, čupava kosa mi se našla pravo ispred lica, blagi parfem me zapahnuo i probudio nježna osjećanja. Skinuvši kaput hitro sam ga sklonio kako bi oslobodio put mome pogledu prema njenoj pozadini. Pred mojim očima ukazali su se široki bokovi, sjajna “zadnjica”, nevjerovatne obline. Na njih je bio usađen izuzetno uzak struk, koji se lagano širio prema ramenima. Odmah mi je na um pala kruška viljamovka, tako mi je ova žena izgledala. Naravno, zanijemio sam. Ona se okretala prema meni, a ja u nadi da neće primijetiti moje požudni pogled uputio sam se prema vješalici na koju sam ostavio njen kaput.
Šokiran svim onim što sam vidio, a posebno zatečen mojom reakcijom na sve odlučio sam sve staviti pod kontrolu. Dok smo se smještali kako bi počeli sa radom, ćaskali smo o njenim događajima na poslu tog dana i o teškoj saobraćajnoj situaciji u gradu svaki put kada padne mali snijeg. Pokušao sam se koncentrisati na posao i ono što je ona govorila; nisam uspijevao. Ona je očito imala vremena pa je nastavljala sa nekom neobaveznom pričom. Nisam je puno čuo, moje oči i moj um su je nastavili istraživati, onako kako to nisam radio do sada, onako kako meni nije uobičajeno, i onako kako nisam želio. Htio sam da radim na projektu, vrištao sam u sebi, ali nije mi bilo pomoći.
Ona je bila toliko lijepa, prefinjena, tako se lijepo smijala, tako je elegantno bacala kosu sa svog lica negdje nazad, a svaki put bi se ispod te kose pojavile bistre zelene i pune života okice, pokreti rukama bili su kao kod neke svjetske pijanistkinje. Dekolte je opet bio tako namještena da je dozvoljavao pogled prema lijepim bijelim grudima i slobodu misli autora ovih redaka. I maštam li maštam i maštam … i nigdje kraja.
-Hoćemo li šta raditi? – iznenada me upitala. Pitanje me vratilo u stvarnost. Iznenađen, refleksno sam odgovorio da hoćemo. Ipak kad se malo pribrah, postah svjestan da ja nisam sposoban ništa raditi. Ja sam sposoban jedino u Nju gledati i uživati u toj ljepoti. Predložih, a ona prihvati, da popijemo kafu, pa da se dogovorimo šta i kako dalje.
Nisam joj smio pokazati slabost koja me obuzela, a ipak sam joj morao saopštiti da ja nisam sposoban da radim bilo šta. Toliko sam se pripremao, želio sam je oduševiti mojom upućenošću u dijelove projekta koji nisu moja već njena oblast, a onda je sve to samo jednim njenim osmjehom palo u vodu, palo u drugi plan. Pritisnut tom mojom blokadom i cijeneći njeno vrijeme i činjenicu da je došla zbog mojih potreba morao sam smisliti neki izgovor. Dok smo neobavezno razgovarali i dok sam ja uživao posmatrajući je, sinula mi je sjajna izlazna strategija. Objasnio sam joj, a nije bilo ni teško, da je ovaj naš projekat ustvari dio mojih obaveza van posla na kojem se nalazim, te da nema smisla da radno vrijeme i ovaj prostor koristim za njegovu pripremu. Naročito zato što je vrlo izvjesno da će ovo potrajati. Predložio sam joj da prekinemo ovakav način rada i da naše sastanke održavamo van mog preduzeća i van radnog vremena. Prihvatila je izražavajući razumijevanje i poštovanje spram mog takvog stava u odnosu na poslovne obaveze koje imam na redovnom poslu.
Izlaz iz svega ovoga nazreo se kad nije kategorički, kao što je to ranije radila, odbila moj prijedlog da odemo do obližnjeg restorana i pojedemo nešto, gdje bismo nastavili razgovor o projektu. Dva tri puta ponovivši, uz male simpatične upadice kako bi to bilo dobro, konačno sam dobio veliki lijepi osmjeh i nevješto “Pa dobro, možemo!”.
Ostalo je da se brzinski spremimo i krenemo vani, a šta je bilo za ručkom, otkrijte sljedeći put.
