Imala sam jednu teoriju, a ona je glasila: iza velike ljubavi dolazi veća, iza veće još veća, pa onda naaaajveća. Šta ako se desi da ne prepoznaš razliku između veća i najveća? Pa nije život čas na kojem se uči stepenovanje pridjeva: dobar, bolji, najbolji.
Gledam sliku na kojoj ne prepoznajem ništa na tebi, osim sata na ruci. I dalje kupuješ cipele po mom ukusu. Nemoj da ove ostaviš na krovu auta i provozaš se tako preko pola Bosne. Smoto jedan. Otkad nosiš mantil? Pa baš neka si; izgledaš onako kako sam ti prvi put rekla u onoj kuhinjici u UNITIC-u.
I ne znam više sadržinu tvog ormara, to je više nego očito, ali tebe znam. Sve to na tebi sam ja. Samopouzdanje u tvojim očima je moje. Stav je moj. Sve to o sebi nisi znao, bez mene. Svjesno ili nesvjesno nosiš me na sebi i u sebi.
Sjećam se početaka i kako si govorio da mrziš svoja prsa zbog neke „mane“ iz djetinjstva koja se nije mogla ispravljati u sarajevskim ratnim godinama. Trebala mi je šakica minuta da te ubijedim da baš taj dio tebe volim najviše. Sad tu negdje blizu imaš vječiti biljeg mene. Ne znam kako to danas objašnjavaš. Iskreno, briga me.
Eto, već jako dugo o tebi ne znam ništa. „Oni ne pričaju o njoj, a ja se ne raspitkivam…” Ipak, pogledam sliku i sve znam, i dalje. Admir je stvarno dobar fotograf. Sve detalje uhvati svojim aparatom: i UNITIC, i onu drugu narukvicu kojoj ne znamo porijeklo i MENE je uhvatio na slici, hej zamisli… I jebala te ta košulja na tačkice.
Imala sam tako jednu teoriju, a ona je glasila: iza velike ljubavi dolazi veća, iza veće još veća, pa onda naaaajveća. I još nešto, skontala sam da ne znam stepenovati pridjeve.
