Prošlo je nekih sedamdesetak dana socijalnog distanciraranja i konačno sam usavršila umjetnost karantena. Nisam pokrenula neki biznis, za to mi nije trebala korona, nisam usvojila nikakvu fitnes rutinu, mrzim vježbanje sa i bez korone, nisam usavršavala kuhanje, jer oduvijek kuham i zauvijek ću to raditi. Iskoristila sam ovo vrijeme da bezbolno „izbacim“ neke ljude iz svog života.
Uvijek sam smatrala da je samoća podcijenjena i da je vrijeme koje provedemo sami sa sobom jedna riznica blaga koju ne stigneš otvoriti sjedeći na beskorisnim kafama i ispirajući istu priču opet i opet i opet. Ne znam za vas, ali ja sam prije korone osjećala da se topim pomalo u svakoj šoljici kafe sa jednom od “ponekad” drugarica i da ne dobijam ništa umno korisno, naprotiv dadoh i ono malo što mi do tog momenta nisu uzeli.
Za vrijeme pandemije nije bilo nepotrebnih izgovora poput: „Ne mogu danas, zauzeta sam.“, niti objašnjenja zbog čega sam zauzeta, s kim (jer danas ljudi zahtijevaju iscrpno pojašnjenje), kad ću moći, hoću li moći i tako u krug svake sedmice. Jednostavno sam se „isključila“, bespovratno. Ulog je i tako visok na svim stranama ovih dana, pa kad je bolje vrijeme za donijeti neke odluke nego sada.
To vama možda zvuči grozno. Meni je oslobađajuće. Konačno sam prestala primati poruke toksičnog sadržaja u kojima ljudi traže samo kantu za istresti sva svoja govna. Nooo, thank you. Imam dovoljno vlastitih govana koja ne istresam bilo gdje. Čuvam čak i svoje prijatelje, jer i oni imaju vlastite kante, pa ne bih da dodajem mnogo na tu gomilu. Istini za volju, njihovi me životi zanimaju i želim učestvovati, znati, olakšati. I obrnuto je. Tako da smo si dovoljni. Dakle, prijatelj ili psiholog. NE ljudi koje vidiš jednom, eventualno dva puta godišnje.
Kako sam došla u ovu fazu!? Eksperimentom. Imala sam mnogo dana kad se moja duša osjećala loše bez nekog pravog razloga. Kad navečer sjednem i razmislim šta mi je (čitaj: sve analiziram kao luda) shvatim da nemam niti jedan problem, ali puna sam tuđih problema. Blokirani receptori serotonina i bum, nema me. Predložim prijateljici da 30 dana pišemo po pet stvari koje su nas taj dan učinile sretnim. Zvuči jednostavno, ha?! Afirmacija, i ta sranja. Znam šta mislite. Probajte. Da samo vidite naše spiskove prvih 10 dana:
- Sunce grije!
- Živa sam i zdrava!
- Imam hranu na stolu i krov nad glavom!
- … … …
- … … …
Ne kažem da ovo nisu stvari na kojima ne trebamo biti zahvalne, ali su vrlo generičke. A tek činjenica da je doći do punog spiska od pet stavki bilo kao doći do mjeseca. Trebalo je biti specifičniji, detaljniji. Toliko smo zatrovale svoj um da je bilo preteško izvući svijetle misli. No, praksom do savršenstva.
Jedanaesti dan prijateljica je s kesom starog hljeba otišla na Darivu i hranila ribice. To je fakat jebeno pozitivna stvar. Usput je šetala, upila vitamin D, kupila vruće somune kod Poričanina na Bašćaršiji, prvi put napravila tiramisu. Na drugoj strani, ja sam oduševljeno gledala La Casa De Papel, pročitala najkorisniju knjigu do sada, sadila cvijeće i začine, igrala se sa četverogodišnjim sestrićem do besvijesti.
Da li smo počele stvarati trenutke koje ćemo zapisati ili smo ih samo počele primjećivati, ne znam. Znam da su spiskovi postajali sadržajniji, da je pet tačaka za neke dane bilo nedovoljno, za neke opet mjera. Sve u svemu, sreća iznutra je vježba izvana.
Onda je došao jedan od praznika. Uzela sam telefon da čestitam; formalno, generički kako to svi radimo i puf… to se sve samo odbilo od mene. Nazovem one koje volim, koje bih nazvala i bez praznika, spustim telefon i kažem kako ću ovu formu prema nekim ljudima obaviti kasnije.
Dan se otkotrljao, ja sam jela, pila, čitala, pogledala 5 epizoda serije, preslušala šta je rekao Novalić, šta Dodik, šta svi ti koje normalno preskočim… Shvatili ste do sada. Nisam se mogla prisiliti da to uradim, da napišem poruke od po jedne rečenice. Nisam željela.
Prijateljstva koja održavam formalnim kodeksom ponašanja, NE TREBAM! Društveni mediji stvaraju ogroman pritisak na sve nas, prisiljavaju nas na komunikaciju. To što sam online i listam feed na Instagramu, nikako ne znači da ti moram odgovoriti na poruku. Ne moraš ni ti meni, ali vrlo je vjerovatno da je ja tebi neću ni poslati ako nisi dio moje duše.
Iako potpuno svjesna svih negativnih utjecaja virusa na svjetski poredak i život uopće, ja sam se vratila SEBI, kojoj sam najpotrebnija. Sad mogu biti bolja onima koji me vole i koje volim ja, jer sam ponovo puna!
