Era primitivizma i ljubav

Prođe mi kroz glavu moja srednjoškolska ljubav, prva prava veza. Ja curetak s glavom u oblacima i željama velikim kao vasiona i on, pristojni dečko bez mnogo ambicija. Da ne bi bilo zabune, kad kažem „dečko bez ambicija“ mislim isključivo na duhovni rast. Sjećam se kako je pred neki moj rođendan njegov brat oduševljeno pričao o poklonu koji mi je ovaj kupio, ne govoreći o čemu se radi. Sjećam se i sebe koja cupkam i u mislima molim Boga da nije neki prsten, da ne bih morala reći NE i tražiti hiljadu i jedan razlog zašto na kraju srednje škole nisam spremna za tako ozbiljan korak. Jebote, ko je tada spreman uopće. Srela sam ga prije par godina, popričali smo kratko i osim činjenice da sad živi van granica BiH i vozi veliki bijeli auto, ništa se bitno nije promijenilo. Ambicije ni na vidiku, isti, pristojan dečko s velikim plavim očima.

Ja tadašnja, koja bi nos promolila u svaki ćošak svijeta, koja bi čitala, zabavljala se, živjela sama, dobijala desetke na fakultetu, kupovala cipele s visokim potpeticama… Ja tadašnja, koja je pretenciozno mislila da će se poslodavci otimati za mene jer sam tako divna i ekstrovertna i sposobna i pametna. Sa trideset i kusur, sa sigurnošću mogu reći da sam ista vjetropirka koja vjeruje u ljubav. Sa spiska mojih želja prekrižila sam dobar broj stavki, jer sam eto imala sreću da se ostvare. Imala sam često više sreće nego pameti, pratili me dobri ljudi, odlični i manje odlični poslovi, razna mora, ulice evropskih gradova, kafane u sitne sate, biblioteka u glavi, partneri koji su me ludo voljeli, a voljela Boga mi i ja, promašaji, padovi, sreća, duhovni rast, epifanije male i velike i tako…

Gledam ovih dana, jedan drag čovjek, za koga bih ruku u vatru stavila da je daleko iznad mediokritetnog razmišljanja prosječnog Balkanca, u svojoj trideset i osmoj godini života, grli curicu od osamnaest (barem se nadam da ima toliko). Lijepa i bit će još ljepša, bez obrisa odrasle žene i eto njegova. Sve to ne bi bilo tako paradoksalno da mi samo prije par mjeseci on nije pričao da je ljubav u njegovim godinama fikcija, nemoguća stvar, da se baš u tim, wow Bože, nekim godinama može očekivati solidan partnerski odnos i ništa više. To moj um ne može prožvakati i nikad to neću prihvatiti, baš kao ni to da će neka osamnaestogodišnjakinja željeti da je neko „odgoji prema sebi“, kako on pojasni taj odnos i propustiti sve te divne stvari koje će očito netaknute ostati ispred nje i mnogih drugih. O čemu razgovaraju njih dvoje, s obzirom na njegovo bogato iskustvo i njeno nikakvo? Zapravo, njih dvoje sam uzela samo kao primjer inih paradoksa balkanskog društva.

Ukoliko bi se desila obrnuta situacija; žena u nekim tridesetim ima muškarca u kasnim četrdesetim? Šta onda? To bi, po mom skromnom mišljenju, imalo više logike, s obzirom da oboje nose neka iskustva, kako profesionalna, tako i privatna. Ostvarene su ličnosti i odrasli ljudi. E u tom slučaju bi ova tridesetogodišnjakinja bila neka koja „nije mogla bolje“, ova skoro maloljetnica ionako ne zna ništa, pa je taj omjer snaga sasvim u redu. U oba slučaja, njih dvojica bili bi mini balkanski bogovi, uzori nedokucanih muškaraca.

Šta je s nama? Zašto nismo stigli u 21. vijek? Ako je u oba ova slučaja ljubav u pitanju, povlačim sve što sam napisala. U svakom slučaju, sloboda je stanje uma, a ne okruženja. Želim nam svim puna srca ljubavi i pregršt slobode.

Redakcija