Ja tadašnja, koja bi nos promolila u svaki ćošak svijeta, koja bi čitala, zabavljala se, živjela sama, dobijala desetke na fakultetu, kupovala cipele s visokim potpeticama… Ja tadašnja, koja je pretenciozno mislila da će se poslodavci otimati za mene jer sam tako divna i ekstrovertna i sposobna i pametna. Sa trideset i kusur, sa sigurnošću mogu reći da sam ista vjetropirka koja vjeruje u ljubav. Sa spiska mojih želja prekrižila sam dobar broj stavki, jer sam eto imala sreću da se ostvare. Imala sam često više sreće nego pameti, pratili me dobri ljudi, odlični i manje odlični poslovi, razna mora, ulice evropskih gradova, kafane u sitne sate, biblioteka u glavi, partneri koji su me ludo voljeli, a voljela Boga mi i ja, promašaji, padovi, sreća, duhovni rast, epifanije male i velike i tako…
Gledam ovih dana, jedan drag čovjek, za koga bih ruku u vatru stavila da je daleko iznad mediokritetnog razmišljanja prosječnog Balkanca, u svojoj trideset i osmoj godini života, grli curicu od osamnaest (barem se nadam da ima toliko). Lijepa i bit će još ljepša, bez obrisa odrasle žene i eto njegova. Sve to ne bi bilo tako paradoksalno da mi samo prije par mjeseci on nije pričao da je ljubav u njegovim godinama fikcija, nemoguća stvar, da se baš u tim, wow Bože, nekim godinama može očekivati solidan partnerski odnos i ništa više. To moj um ne može prožvakati i nikad to neću prihvatiti, baš kao ni to da će neka osamnaestogodišnjakinja željeti da je neko „odgoji prema sebi“, kako on pojasni taj odnos i propustiti sve te divne stvari koje će očito netaknute ostati ispred nje i mnogih drugih. O čemu razgovaraju njih dvoje, s obzirom na njegovo bogato iskustvo i njeno nikakvo? Zapravo, njih dvoje sam uzela samo kao primjer inih paradoksa balkanskog društva.
Ukoliko bi se desila obrnuta situacija; žena u nekim tridesetim ima muškarca u kasnim četrdesetim? Šta onda? To bi, po mom skromnom mišljenju, imalo više logike, s obzirom da oboje nose neka iskustva, kako profesionalna, tako i privatna. Ostvarene su ličnosti i odrasli ljudi. E u tom slučaju bi ova tridesetogodišnjakinja bila neka koja „nije mogla bolje“, ova skoro maloljetnica ionako ne zna ništa, pa je taj omjer snaga sasvim u redu. U oba slučaja, njih dvojica bili bi mini balkanski bogovi, uzori nedokucanih muškaraca.
Šta je s nama? Zašto nismo stigli u 21. vijek? Ako je u oba ova slučaja ljubav u pitanju, povlačim sve što sam napisala. U svakom slučaju, sloboda je stanje uma, a ne okruženja. Želim nam svim puna srca ljubavi i pregršt slobode.
Redakcija