Kud god se okrenes neki FALŠ! U pokušaju da budemo jedinstveni i najbolji u svemu što imamo i radimo zaboravljamo kako stvarnost treba da izgleda, kakvog je ukusa i kako jutrom miriše.
Poslao mi prijatelj neki dan citat iz knjige koju čita. Razgovor o slobodi između Mladosti i Filozofa:
Mladost: Šta je to sloboda?
Filozof: Ukratko, sloboda je kada se ne dopadaš drugim ljudima.
Mladost: Molim? Kako?
Filozof: Ukoliko se ne dopadaš nekom, to je dokaz da upražnjavaš svoju slobodu i živiš u istoj, ali i znak da živiš po vlastitim principima.
Mladost: Ali, ali…
Filozof: Sasvim sigurno nije ugodno kada se ne sviđaš ljudima. Kad bi bilo moguće, čovjek bi rado živio tako da se dopada svima. Čovjek želi priznanje drugog čovjeka. Ali, ukoliko se ponašamo na takav način, bit ćemo ekstremno neslobodni i nije moguće živjeti tako. Sloboda košta, a taj trošak su međuljudski odnosi.
Nikad toliko formalne slobode, a nikad više obmana oko nas. Vatru ove priče možemo rasplamsati na bilo kojem frontu života, ali ja ću se osvrnuti na jedan, posebno upečatljiv, VEZE i BRAKOVI! Da ikako mogu stavila bih znak jednakosti između ova dva termina, jer taj famozni papir koji označava sklapanje braka ne znači ama baš ništa. Strastvenije i s više ljubavi ja gledam crvenu haljinu koju sam neki dan kupila u Zari nego što se većina partnera oko mene gledaju. Zamislila sam pet kombinacija i prilika u kojima mogu nositi sve te volane na haljini, koje sandale uz nju, možda i bijele tene za kojima još tragam. I bit ću famozna, sebi, a valjda i drugima.
Kad ovoliko uzbuđenja izazove haljina od 80 konvertibilnih maraka, zamislite koje tremore srca izaziva ljubav prema živom biću, osobi koja nije ukrašena volanima i čipkom, osobi koju ne možeš oprati i složiti u ormar kad ti dosadi i otići po neku plavu, bez volana!
Slušam o ženi koja je prevarila muža na metar udaljenosti od njega, o liku koji “zaskače” prijateljice svoje žene, čitam poruke bivšeg koji mi piše sa svoje momačke večeri i tri dana prije toga, i prije toga i prije toga, pa drugarici lik piše s medenog mjeseca i kune se da nema ženu, i tako u nedogled. Da budemo načisto, navedene su samo stopostotne istine, ovo rekla-kazala nisam ni uzimala u razmatranje. Društvo u kojem živimo zna to preuveličati, izmisliti, dodati, jednako kao što svoje živote znamo popeglati za po vani, za svijet.
Eh sad, ima i ona druga strana; oni koji imaju savršene brakove = veze. Svi imamo takve u svom okruženju. One od kojih nikad nećeš čuti da su se posvađali, oni čiji su partneri stvarno najbolji, oni koji nemaju nikakvih problema i sve im je divno. Ma hajte molim vas.
Kako su nastale sve te hibridne vrste odnosa, pojma nemam. Znam da postoji nametnuta norma ponašanja iz koje se ne bi trebalo iskakati i koja apsolutno znači da nisi slobodan. Ako si žena, onda nisi slobodna na kvadrat!
Poznajem ženu koja je u 27. godini otkazala vjenčanje, nakon šestogodišnje veze. Tri godine kasnije se ponovo nije udala za ljubav svog života jer eto, nije išlo. Pitam se, koliko žena bi imalo muda da to napravi?! Ovo je možda retoričko pitanje. Sasvim sigurno mali broj njih. Mnogo njih bi ovu 27. godinu života skončali brakom, jer tako treba. Pa onda rađaj tu djecu i naslikavaj ih po Facebooku i stavljaj globuse iznad slike s mužem i jedi govna. Nisi sretna! Ko te pita. Norma je zadovoljena.
Zašto je tako minimalizirana sloboda izbora na sreću u vrijeme kada je sve prihvatljivo, vrag bi ga znao. Ovoliko znam: razlozi za biti u vezi/braku moraju biti pravi. Moraš biti sretna kad se vraćaš njemu kući i kada ste se ujutro posvađali i ljuti izašli iz kuće. Moraš ga željeti vidjeti ujutro kad otvoriš oči. I obrnuto, svakako. Ukoliko to nije slučaj, traži dalje. To više nije tvoj svijet. Jebe ti se za normu. Odozgo imaš naredbu da tragaš za nafakom, a i ljubav je nafaka. Nikad, ali baš nikad nije kasno za nove početke.
Kakva li je agonija kada ti partner pređe kućni prag i ti se pitaš gdje i s kim provodi dan? Zašto bi iko to sebi radio? Zašto bi iko varao ikog? Sloboda košta. To nikako ne znači da trebamo stezati obruč oko partnera, niti dozvoliti da se oko nas steže isti. Sloboda je stvarnost. Sloboda je kad je on u Briselu, ti u Sarajevu i ne pitaš se s kim je, nego pouzdano znaš. Svjetski, a moj! To bi otprilike značilo da se svakodnevno ponudimo svijetu na srebrenom pladnju, ušminkani s vana i iznutra, a ipak nas ne privuku druge servirane stvari, jer smo SLOBODNI U PRIPADANJU. Činjenica da smo negdje vlastitom voljom, ne zbog normi nego zbog ljubavi, uveliko olakšava naše živote.
Stvarnost je jesenja kiša na kraju jula. Stvarnost je da ga često želiš udaviti, a vjerovatno i on tebe. Stvarnost je da te nervira kad je prvo što ti ujutro kaže “boli me glava”, ali i dalje u podne misliš da li ga još uvijek boli glava. Stvarnost je da “varanje” trebaš ostaviti u eksperimentalnoj fazi na početku dvadesetih. Stvarnost je kad ne stigneš uslikati svoju sreću i okačiti je na Facebook. Stvarnost je sloboda u svom najljepšem obliku.
