Započet ću ovo štivo osvrtom na ženu. Nekako mi se to čini prikladnim. Prije 11 godina ovaj svijet je napustila jedna divna osoba. Renesansna žena. Rodila se 1925. godine u Mostaru. Završila je četiri razreda osnovne škole. Međutim, u svojih osamdeset godina života imala je veoma progresivno viđenje svijeta u kojem živi, jer se i sama izmigoljila iz ralja patrijarhata. Iskusila je šta znači nemati pravo izaći na izbore, jer je žena. Doživjela je da joj balavac od 15 godina naredi da napusti prostoriju, iako je njoj tada bilo 30 i kusur. Također, dešavalo joj se često da joj prijete džehenemom, vječnim vatrama, rijekama krvi i slično, svaki put kada bi stavila svoj omiljeni karmin boje mesa, nalakirala nokte kanom ili izašla iz Čankinog frizerskog salona (Poznata mostarska frizerica koju su posjećivale sve Mostarke, a „kume“ izbjegavale u širokom luku, jer je, po mostarski, bila veoma britka na jeziku.) s kosom svježe ofarbanom svojom omiljenom Beoujolois bordo farbom. Sve to je ona nekako stojeći prokubirila, plaćala visoku cijenu za neposlušnost i društveni antagonizam, ali se nikad nije dala slomit i strpati u tor. Mislim da bi joj bilo veoma draga da zna da ju baš po tom pamtim.
Bez obzira na ograničeno obrazovanje, dvije stvari su išle u njenu korist. Prva je ta što je bila gradsko čeljade. Prohodala u avliji, a vrijednosti poput poštenja, tolerancije, napornog rada i optimizma bile su utkane u samu srž njenog bića. Druga je ta što se u nju zaljubio jedan veoma imućan muškarac. Taj muškarac je postao njen muž i nemjerljivo ju je volio, bez obzira na to što se njeno ponašanje često nije uklapalo u tadašnji društveni kontekst. Bila mu je sasvim prihvatljiva činjenica da neće biti pozivan na porodična okupljanja, te da će njegov brak biti tema razgovora na raznim sijelima, u kancelarijama, na tepi, itd. Njih dvoje su bili jedno drugom dovoljni. Bili su smjeli, povlačili hrabre poteze, a za nagradu su nesmetano uživali u svojoj ljubavi. Ljubav uvijek pobjeđuje… u suprotnom, nije ljubav. Zajedno su proputovali skoro cijelu Europu. Istraživali su razne kulture, šetali sokacima europskih gradova i uživali u različitostima koje su za naše podneblje bile neshvatljive… kako u tom periodu, tako i danas. Više od svega, uživali su jedno u drugom.
Gore pomenuta žena je bila moja nena i ona je važan dio moje priče.
Dok na radiju svira Kylie…
Sa 17 godina u prknu, spremam se za večernji izlazak. Sjećam se da je bilo ljeto. Lažem. Sjećam se da sam nosio majicu do pupka, pa pretpostavljam da je bilo ljeto. Jeftini gel cementira podivljale uvojke moje kose, a ja prolazim kroz oblake još jeftinijeg parfema, dok na radiju svira Kylie. Moja nena sjedi na svom kauču i sa osmijehom posmatra moje plesne poteze, kovitlanje rukama i zabacivanje kukova. Poziva me da sjednem pored nje na kauč, pogleda me u oči i kaže svoju historijsku rečenicu: „Sine, ti si homić“.(Ovo je termin koji je koristila bez ikakve negativne konotacije.) Ja skamenjen od šoka. Počinjem buncati, lagati, miješati poricanje i izgovore… ona srkne gutljaj kafe iz filđana, stavi obje svoje ruke na moje koljeno i kaže drugu historijsku izjavu: „Sine, da samo znaš koliko pederluka sam se ja u svom životu nagledala, a ti meni sad tu nešto glumiš. Budi ono što jesi. Budi ponosan i budi sretan. Pod svaku cijenu, budi svoj“. Tako je sve počelo. Mama i tata su već promolili glavu iz dnevnog boravka, jer su čuli da se nešto zanimljivo dešava kod nene. Riječima ne mogu opisati kako sam se tada osjećao. Prvo, nisam imao namjeru „izaći iz ormara“ baš u tom trenutku. Drugo, nisam baš mislio da će me vlastita nena šutnuti „iz ormara“, jer je valjda njoj dosadilo gledati me kako čamim unutra. Treće, znam iz iskustva svojih prijatelja da slijedi jedan od dva negativna scenarija: izbacivanje iz stana bez bilo kakvog objašnjenja ili do bola neugodan razgovor o tome šta, kako, otkad, šta ćemo s rodbinom, kako potražiti pomoć, itd. Ni na kraj pameti mi nije bilo da bi ishod ove situacije možda mogao biti i pozitivan. Mislim da nikad u životu nisam više podcijenio svoje roditelje. Srećom, imao sam priliku da im se za to izvinim i zahvalim jer su mi olakšali, a ne otežali put.
Ja nikad nisam imao sumnje u to da sam gay. Od trenutka kad sam (velikim korakom) zakoračio u pubertet i počeo seksualno sazrijevati, bilo mi je kristalno jasno. Bilo me je strah. Nisam imao s kim razgovarati o tome, niti sam imao hrabrosti to bilo kome spomenuti. Ali mi je svakako bilo jasno šta se dešava. Godine su prolazile i sve do trenutka kad me vlastita nena outala, mislio sam da ja to savršeno dobro krijem. Međutim žena, bilo da je majka ili supruga, uvijek zna. Začuđen činjenicom da je izostala reakcija moje mama, upitao sam ju je li iznenađena. Na to mi je ona odgovorila: „Sine, ja o tebi znam sve. Poznajem te toliko dobro, da znam koje gaće imaš na sebi u ovom trenutku, da ne spominjem history sa tvog Internet explorera. Ništa novo mi nisi rekao. Sve sam znala.“ Svi smo se izgrlili. Ja sam malo cmizdrio. Tu večer nisam izašao vani, ali sam definitivno izašao iz ormara.
Zatvoren krug
Najednom život postaje neusporedivo lakši. Ne moram više lagati, pretvarati se, izmišljati. Sjećam se da sam sa 19 godina pitao mamu i tatu da li bi bilo ok da dovedem kući na kafu svoju tadašnju simpatiju. Rekli su mi da je to sasvim uredu. U tom trenutku, bio sam tako sretan zbog toga. Iz sadašnje perspektive, jako sam ponosan na svoje roditelje. Bez obzira na sve, u momentima koji su za mene bili prelomni, kada sam gradio vlastiti identitet, samopouzdanje, navigirao između pravih osjećanja i onih za koje sam u tom trenutku mislio da su pravi, moji roditelji su stajali rame uz rame sa mnom. Nekad možda i više nego što su trebali, posebno mama.
Međutim, u neka doba skontam da je moja priča prilično jedinstvena i da većina mojih prijatelja nije imala ugodno iskustvo kad su se outovali svojim roditeljima. Negativna iskustva su imali čak i oni prijatelji čiji roditelji su veoma obrazovani ljudi. Reakcije su bile od istjerivanja iz kuće, odricanja, do prekida svake vrste kontakta između roditelja i djeteta. Mislio sam da je to nemoguće. I dalje mislim da ne postoji prisniji odnos od odnosa roditelja i djeteta. To više nije pitanje emocija, to je pitanje instinkta. Ginemo za našu djecu. No, ne baš uvijek. Očigledno, nećemo baš ginuti za našu djecu ako nam društvena, politička ili vjerska norma nalaže drugačije. Onda ih se hladno odričemo preko noći. Ne prestajemo ih voljeti – u to sam još uvijek uvjeren, samo ih se odričemo.
Tada sam shvatio da sam ja prilično privilegiran. In fact, većina ljudi neće biti dočekana s razumijevanjem i podrškom kada s nekim podijele da ih privlači isti spol. Doduše, u našem patrijarhalnom i seksističkom društvu, prethodna rečenica je, možda, dijelom i upitna. Većina muškaraca neće baš sa gnušanjem odbaciti ideju o dvije žene u krevetu. Međutim, ako te dvije žene nekad požele stvoriti porodicu, vjenčati se, usvojiti dijete… e to je već drugi par rukava. Kad dva muškarca požele isto, situacija je još gora.
Prošlo je skoro 80 godina od kako su jednoj hrabroj Mostarki prijetili džehenemom, vječnim vatrama, rijekama krvi jer se odvažila govoriti glasno, nositi karmin i upečatljivu boju kose. I evo nas, opet tu. Na početku. Krug je zatvoren. Danas gayevi gore u vječnim vatrama. Žene možda ne, ali drage dame… uloške vam i danas pakuju u fišek… jer zaboga, sramota je da neko zna da je žena „dobila“. Šta će komšiluk reć?
Nastavit će se…
