Prvi dio priče čitajte OVDJE.
Nikad se nisam previše bavio pitanjem prajda. Razlog je evidentan iz prethodnog teksta. Ja sam bio privilegiran. Kad god mi je trebala ljubav i podrška, ja nisam morao ići dalje od kućnog praga. Niko me se nije odrekao, prestao pričati sa mnom, davati mi novac za školske knjige, odjeću, itd. Kasnije sam tek počeo razmišljati o ljudima koji su manje sretni i koji podršku i razumijevanje ne mogu naći u svojoj porodici. Tek tada sam počeo shvatiti koliko je važna zajednica. Čovjek je društveno biće i bez obzira koliko smo jaki, sigurni u sebe i sami sebi dovoljni, ne možemo opstati bez podrške drugih. Prajd je jedan dan u godini, kada gay zajednica javno, doduše pod policijskom zaštitom, iskazuje svoju vidljivost u društvu i bori se za jednaka prava. Naravno, nakon dosta refleksije i slaganja kockica u vlastitoj glavi, došao sam do zaključka da je parada ponosa nešto zaista nužno, jer predstavlja ne samo borbu za jednakost (u patrijarhalnim sredinama), već i slavi način života koji je drugačiji od heteronormativnog konteksta (u razvijenijim društvima).
Jednaka prava i vidljivost u društvu – to je nešto što mi je promicalo svih ovih godina. Ranije sam često naglas izgovorio da ne razumijem baš koji je smisao parade ponosa. Bez obzira na moj priviligirani položaj znao sam da su homoseksualci ugroženi. Ali, ovo je Bosna i Hercegovina. Žene su ugrožene. Romi su ugroženi. Crnci su ugroženi. Invalidi su ugroženi. Medicinski radnici su ugroženi. Jedino su političari zaštićeni kao polarni medvjedi. Sve ove ugrožene grupe ne nalaze za shodno da paradiraju svake godine i iskazuju svoje nezadovoljstvo. Istina. Međutim, ove ugrožene skupine se ne moraju boriti za nešto što je common sense. Romi, bez obzira na to koliko su ugroženi, imaju pravo vjenčati se. Homoseksualci nemaju. Crnci imaju pravo prošetati Baščaršijom držeći svoju djevojku za ruku. Homoseksualcima se to baš i ne preporučuje. Invalidi mogu posjetiti svog partnera ili partnericu u bolnici, homoseksualci ne mogu. Medicinski radnici mogu usvojiti dijete, homoseksualci ne mogu. Parada ponosa je za mene postala simbol borbe za jednaka prava. Ni manje, ni više. Samo isto. Ja, kao gay, želim samo isto ono što ima bilo koji heteroseksualac. Želim „hodati kao curica“, a da me neko ne premlati. Želim obući šta god hoću, a da mi se niko ne smije. Želim šetati ulicom držeći svog partnera za ruku, želim se poljubiti u javnosti, želim se vjenčati, želim osnovati porodicu, pa i ako mi je ćejf, želim imati seks na javnom mjestu. Zašto? Zato jer ti koja/i u ovom trenutku čitaš ovaj tekst, imaš na to pravo. Hoću i ja!
Osporavati nekom jednaka prava, zato jer se to kosi sa društvenim, vjerskim, političkim ili bilo kojim drugim kodeksom u kojeg lično vjerujemo je anticivilizacijski akt. U Bosni i Hercegovini, osim šačice političara, te nekoliko nevladinih organizacija i stranih ambasada, o ovoj temi ne govori niko… iako su nam usta puna civilizacijskih vrijednosti, proeuropskih stavova i međusobnog uvažavanja. Ljudska prava, baš kao i moralni kodeks i religijska shvaćanja u našoj zemlji, nedvojbeno, funkcionišu po principu švedskog stola – ako ti nešto ne ide na ruku, pa ti to lijepo ignoriši. Parada ponosa je tu da pošalje poruku da meni, kao homoseksualcu, nije potrebno da se neko sa mnom slaže. Ne treba mi da neko dijeli moje stavove. Ne treba mi čak ni da neko razumije moje poteze i izbore. Ono što mi jeste potrebno, however, je to da imam jednaka prava i da društvo prihvati činjenicu da postojim, da sam tu, da sam oduvijek bio tu i da I ain’t going anywhere bitches.
Pa što baš gay, moj sine?
Pred kraj zimskog semestra 2005. godine razgovarao sam sa jednim od istaknutih članova bosanskohercegovačke akademske zajednice. Tema je bila homoseksualnost. Ne sjećam se tačno šta me ponukalo da nakon predavanja, sa svoje dvije prijateljice, ostanem u kabinetu i započnem razgovor o homoseksualcima sa ovim profesorom koji je u Mostaru poznat kao veoma heteronormativan primjer balkanskog muškarca ili što bi se u narodu reklo „voli žene“. Sjećam se, međutim, da mi je pokušao objasniti i argumentovati kako muškarac i žena čine prirodnu zajednicu, te da homoseksualci svojim postojanjem ugrožavaju prirodan poredak stvari. Mislim da je u jednom trenutku rekao i kako ne razumije zašto bi neko uopće odabrao da bude gay, pored toliko lijepih žena. Osjećao sam se veoma nelagodno jer se nađoh u situaciji da jednom veoma obrazovanom čovjeku objašnjavam da biti homoseksualac, heteroseksualac, biseksualac ili transrodna osoba nije stvar izbora. To je nešto s čim se rađajmo.
U patrijarhalnim sredinama, te sredinama u kojima je, inače, nivo pismenosti niži, često se kreira dojam da je bit homoseksualac stvar odabira. To shvaćanje mi je uvijek bilo veoma čudno, a u isto vrijeme veoma zanimljivo i provokativno (u smislu – tjeralo me na razmišljanje). Često i danas pomislim kako se ne sjećam da je neko, nekad pred mene stavio izbor i rekao mi: „E hajde sad, biraj. Želiš li biti homoseksualac, heteroseksualac, biseksualac ili možda nešto četvrto…“ i da sam ja u tom trenutku, pod punom moralnom, materijalnom i krivičnom odgovornošću odabrao biti gay. Često se provlači i pojam „seksualna orijentacija“ ili „seksualno opredjeljenje“. Ne volim ove pojmove, jer opet, impliciraju da sam imao mogućnost da se svjesno opredijelim ili orijentišem da budem hetero ili gay.
Ovdje bih podcrtao još jednu važnost parade ponosa. Prajd skreće pažnju ljudima da osuđivati nekoga na osnovu seksualnosti, te na osnovu iste odlučivati koja prava će ta skupina imati je isto kao osuđivati nekoga zato što je rođen sa određenom bojom očiju, ravnom ili frčkavom kosom, pravim ili krivim nosom, itd. Učestvovati na paradi ponosa znači podržavati osnovna ljudska prava, jednakost, brak i porodicu, slobodu misli i izražavanja.
Silikonka iz kvarta
Na drugoj godini faksa imao sam predmet koji se zvao „Pedagogija“. Da te Bog dragi sačuva! Ne znam šta mi je bilo dosadnije: ili tematika ili profesor. Knjiga, brat bratu 400 stranica sitnog proreda. Naslovi i podnaslovi sve gluplji od glupljeg. Mislim da je to bila jedinstvena situacija u kojoj sam zapravo oglupio par koeficijenata nakon pročitane knjige. Međutim, nešto što je našlo svoje mjesto u tom zbiru veoma neinteligentnih naslova koji su mi oduzeli mjesec i pol moje mladosti, je bila veoma zanimljiva definicija morala. Kaže autor „moralno je sve ono što radimo, a što ni na koji način ne šteti nekom drugom.“
Izraz „u svoja četiri zida“ često me proganjao. Posebno u kontekstu gore pomenute definicije. Često sam se pitao, ma zašto ja moram, ako želim poljubiti svog partnera:
- Doći kući
- Zaključati vrata
- Navući roletne
- Poljubiti partnera
Mislim da se svi možemo složiti da ovaj protokol kojeg svaki put moram ispoštovati potencijalno „ubija“ moment u kojem se moj partner i ja trenutno nalazimo; bilo da je po srijedi romantična večera, odlazak u kino, šetnja po toplom ljetnom pljusku ili trenutak u kojem jednostavno „pokupimo“ nekog u kafani za spontani ménage à trois. Oduvijek sam se pitao, pa kome pobogu i zašto smeta moj poljubac u javnosti?
No, ja nemam izbora, već se jednostavno moram pomiriti s činjenicom da živim u društvu koje je, prosto rečeno, na tom stepenu evolucije. Jedne prilike, pita mene čovjek: „A šta da ja kažem svom djetetu kad vidi dvojicu muškaraca kako se vode za ruku ili ljube na ulici?“ Pa, rekoh: “ne znam šta ćete mu reći, ali ja bih mu odgovorio da su to dvoje ljudi koji se vole”. Nije baš bio zadovoljan odgovorom koji sam ponudio. Sumnjam da će ga iskoristiti. Usput budi rečeno, radi se o čovjeku koji se tu i tamo napije, pa svojoj ženi polomi po koji zub. Porodica mu nije otišla na more od prije rata, dok je Tito plaćao. Djetetu za koje toliko brine, ne može priuštiti nove patike… ali eto u svemu tome, nekako ga najviše brine to ko ga kome trpa.
Opet bih da podvučem; meni nije bitno hoće li se neko slagati ili podržavati moj izbor ponašanja, odijevanja, govora, odnosa s ljudima. Ali, želim da imam izbor, jer moj izbor ne ugrožava nikog drugog. Želim da moj izbor bude javan, a ne u četiri zida. U našem društvu postoji sijaset stvari sa kojima se ja lično ne slažem. Kad na ulici vidim silikonku koja je napumpala usne, sise, guzice, jagodice, stavila vještačke nokte od pola metra, nadoštiklala vještačke trepavice, nabacila tri fasade pudera na lice, ugradila ekstenzije na kosu… ja se polomih (po-lo-mih) objašnjavajući svom sestriću da to nije nikakav ideal ljepote… Ali imam li ja pravo zabraniti silikonki iz kvarta da bude silikonka? Naravno da nemam.
Parada ponosa ima za cilj osvijestiti ljude da je LGBTQI zajednica dio društva. Mi želimo biti vidljivi. Baš kao i svi heterosekusalni parovi, ljubim svog momka u javnosti, zato jer ga volim, a ne zato da bih nekog isprovocirao. Imam seks u autu na nekoj javnoj površini, jer se u tom trenutku jednostavno želim svog partnera i on želi mene, a ne zato da bih „promovirao pederluk“. Nalakirao sam nokte, ne zato jer želim skrenuti pozornost na sebe, već zato jer sam se probudio to jutro i bio mi je ćejf nalakirati nokte. Šta sad?
Nastavit će se…
