I tako, uzmete godišnji odmor ne razmišljajući ni o čemu posebno, osim o malo više sna i druženja s djetetom. Nisam se odmorila. Naprotiv, naskakala sam se oko sina da bih mu ugodila, pa bi mi nakon tih devet dana trebalo sigurno još devet da se istinski odmorim.
Nedjelja pred radni podnedjeljak je ozvaničila simptome. Strašan umor i mnogo lijeganja. Pipkala sam se da vidim imam li temperaturu, jer toplomjer nemam. Šta će mi? Imam jedan u dlanu ugrađen. Onda je krenula glavobolja u čeonom dijelu. Kad bih pokretala oči, kao da su bile navrnute na dobro zahrđali šaraf koji se jedva okretao po navojcima. Razmišljam, proći će! Odležat ću nedjelju.
Ne moram se sređivati u ponedjeljak za posao. Bit ću svježa, s godišnjeg. Tješim se.
Ponedjeljak ujutro! Probudila sam se na alarm i iz ležećeg položaja nije bilo tako loše, ali ustajanje je bilo ipak nemoguća misija. Mučnina i nagon na povračanje, te želja jedino za snom prevladala je da ne odem na posao. Ponedjeljak sam prespavala bukvalno 15 sati u cjepkanim intervalima, a onda u utorak ponovni pokušaj da odem na posao. Otišla sam i vrlo brzo se i vratila. Zvanično je. Bolesna sam.
U podsvijesti sam se naravno plašila samo nje. Korone!!! A u stvarnosti, stalno sam se tješila da sam se prehladila. Naredna dva dana nisam bila baš najbolje, ali želja da sam dobro i da ne radim prokleti test bila je jača.
Peti dan simptoma, na svoju ruku i na lični zahjev, uradila sam brzi test. Znala sam istog momenta dok sam ga radila da je pozitivan, ali sam preplakala tih 15 minuta moleći se da nije.
Pozitivan! I tako je počela izolacija.
Otišla sam s posla sa suzama u očima, uzela ključ od muža, plačljivim pogledom ispratila auto sa njima dvojicom (sin i muž) koji su otišli kod majke i dede i ušla u stan tresući se od straha. Šta sad?
Dobiješ virus o kojem niko na svijetu ne zna baš ništa i kojeg liječe pucajući iz svih oružja koje imaju, pa šta bude bit će?!?
Plakala sam, naravno, puno i beskrajno, pa se onda tjerala da pojedem zalogaj zdrave hrane.
Fuj, gadi mi se sve što prinesem ustima. Gadi mi se što tek u tim momentima pokušavam da rapidno popravim imunitet, a Boga mi i prehrambene navike. To si šta jedeš. Odzvanjalo mi je u glavi. E dabome, onda sam ja nutela, nes kafa i puno, puno tjestenine. Kako će mi sad to pomoći?!
Uglavnom, stvar je jednostavna. Dobiješ virus, zatvoriš se u kuću. Strah za sopstveni život naravno nadjačava sve druge strahove. Nakon tristotog oplakivanja sebe žive shvatim da moram da javim svima s kojima sam bila u kontaktu. A to baš nije tako fino. Tajac s druge strane slušalice, koga kod nazovem.
„Aha, ma bit će u redu… A kad smo se ono vidjeli…? Hoću li i ja morati da se testiram? Ma nisam ja s tobom bio/bila dugo… ne bi trebalo da sam uhvatio/uhvatila virus…“ Slušala sam iste rečenice s različitih brojeva.
Ma ne, nisam valjda prenijela nekome virus. Užas!!! Svom djetetu, mužu, roditeljima, sestri…kolegama… Nisam. Valjda….Nadam se!!!
Dani su tekli, simptomi se javljali naizmjenice. Svakodnevno, ne htijući, pročitas 100 različitih crnih, užasnih naslova i podnaslova. U međuvremenu, umre jako puno mladih ljudi od istog virusa, a ja kao sve vrijeme igram na kartu mladosti.
„E budalo“, sama sebi govorim, „ništa nisi proživjela, nigdje nisi bila i glupi virus te sad zahvatio. Sad plači… i trebaš.”
Mediji i dalje bombarduju. A svakodnevno, u malim, vrlo kratkoročnim odlascima na balkon (da se ne prehladim, iako je vani 30 plus, strah naravno radi svoje) čujem barem po dvije svirajuće kolone svadbi. I oni su mi krivi. Jesu. I oni što se naslikavaju po Neumu, pa se onda ibrete kada dođu kako je tobože ogromna gužva dole. Niko se od kuće ne ibreti na gužve, svi s plaža.
Paradoksalne situacije svakodnevno. Kafane krcate, ljudi u kućama u izolaciji.
Od ležanja, nakon prvih pet dana, noć više nije za spavanje, a dan nije ni za ležanje. Počela sam se oporavljati nakon 12, 13 dana od početka simptoma, iako je snaga zadnje što se vraća u normalu.
Napisala sam i previse o ovom glupom virusu, nisam javna ličnost, niti želim da budem, samo sam željela da možda neko pročita i pronađe se.
Naravno, moja priča može, a i ne mora pomoći, ali kao i svim ljudima na svijetu, lakše nam je kad znamo da još neko prolazi ili je prolazio slično kao mi.
Danas, 18. dan od početka simptoma, ponovno sam testirana. Čekajući rezulatate pišem ovaj tekst, a po dolasku istih neću se više javljati. Bilo kako bilo, ako i dalje budem pozitivna, moja reakcija neće više biti ista. Ukoliko, kojim slučajem budem negativna, čemu se nadam i iskreno strepim zbog toga, pa to nije više interesantna priča. Ko u Bosni voli sretne zavrsetke? Niko! Naši dragi medijski miševi znaju da mi volimo crninu, te će nastaviti da objavljuju i detaljno izvještavaju o teškim gubicima koje je donijela korona, o svakom ubistvu, samoubistvu, te će tebe koji sjediš u izolaciji, pozitivan i prestravljen, još više lijepo da izlude.
Taman kad završiš s koronom, javljanjem policiji i epidemiologu počet ćeš sa javljanjem psihijatru.
Sretno svima koji se bore sa Covidom, a onima koji su izgubili bitku neka je laka zemlja bosanska.
dr. A.B.K.
