U posljednje vrijeme, sa svih strana, iskače mi popularna priča o studentici Uni Vojvodić i profesoru Mišelu Babiću. Iako sam knjigu „Una“ velikog Mome Kapora pročitala davno, a istoimeni film, u kome su glavne uloge maestralno odigrali Rade Šerbedžija i Sonja Savić, pogledala i nekoliko puta, tek sad je ova priča dotaknula neki bitan damar u mojoj nutrini.
Pa da se prisjetimo.
Mišel Babić bio je 1980. godine najpopularniji profesor na fakultetu i priznati stručnjak za mas-medije. Na njegovim predavanjima tražilo se mjesto više. Dolazili su studenti sa drugih fakulteta, drugi profesori, akademici. On je to smatrao „masovnim padom ukusa“. Njegova karijera bila je izuzetno uspješna dok se nije suprotstavio režimu, a ljubav sa studenticom novinarstva Unom koštala ga je karijere, a nešto kasnije i života.
PRVI SUSRET SA UNOM
„Kada sam je prvi put ugledao, sat mi je stao.“, govorio je profesor Mišel Babić. Došla je u njegov stan da uradi intervju s njim, a njegova supruga otvorila joj je vrata. Una je bila neiskusna. Željela je intervju, a dogodilo se da je bila intervjuisana.
Dakle, da rezimiramo: Una, uviek sama. Dvadeset i četiri godine. Roditelji razvedeni. Traume iz djetinjstva: osluškivanje noćnih ljubavnih šumova iz očeve spavaće sobe. Osjetljiva na izdajstvo. Posjeduje snažnu želju da se izvuče iz prosječnosti. Pokušava da se probije u novinarstvo. Neko joj je rekao da je najbolje početi u “Studentu”. Da. Umalo da ne zaboravim: i veoma lijepa uz to! Na žalost, vaše vriieme je isteklo! Profesora čekaju nove, istina, ne tako prijatne obaveze…
Tako je protekao Unin neslavni prvi pokušaj intervjuisanja profesora.
Kao što vidite, ja sam, u stvari, jedan dobro dresiran muškarac! Drago mi je što smo se upoznali… – reče, pokazujući joj rukom put iz kuhinje. Una je sakupljala svoje stvari.
Međutim, Una nije odustala. Uporno je dolazila po dijelove priče, a u tom procesu su se njih dvoje upoznavali i zbližili.
– Mislim da bi onaj koji intervjuiše morao da provede mnogo vremena sa ličnošću kojom se bavi. To, naravno, uključuje spavanje…
– Molim?
– Hoću da kažem, vođenje ljubavi; tucanje, da upotrijebim izraz vaše generacije, naravno, ukoliko su osobe različitog pola!
– Šta imate protiv pedera i lezbejki?
– Apsolutno ništa! Oprostite, to je iz mene na trenutak progovorio primitivni konzervativac…
– Zašto mislite da bi trebalo da se potucaju?
– Pa, nemoguće je do kraja shvatiti jednu ličnost ako joj ne dodirnete kožu (svakako ste i sami primijetili da mnogi ljudi, kada razgovaraju sa vama, traže i taktilni kontakt – body language – neprestano vas pipkaju za ruku, koljeno, tapšu ili vuku za rever), zatim, potrebno je omirisati i liznuti tu kožu; psi se njuškaju kad god se sretnu; potrebno je biti vlažan od tuđeg znoja, jednom riječju, potrebno je prodrijeti u samu srž tuđeg bića, naravno, u onoj mjeri u kolikoj je to uopšte moguće među ljudima.
VJEČNA LJUBAV
Mnogo godina kasnije, novinari su mu postavljali provokativna pitanja poput: „Zar se niste zakleli na vječnu ljubav svojoj supruzi?“
Profesor ili P., kako ga je Una oslovljavala, odgovarao je vješto i srdito.
Vidite, ja ne vjerujem da je ljubav posebna i jedina. Ne vjerujem da ona oplemenjuje, kako kažu humanisti. Ona je teška kao bolest, i nema svako tu sreću da je preživi. A i ako preživi, zauvijek će ostati ožiljci koji probadaju u određeno vrijeme – pri pomenu nekog imena, u predvečerje…
Ispostavilo se da je njegova ljubav sa Unom bila destruktivna.
Nakon nje više nisam pronalazio smisla ni u čemu. Tadašnja situacija sa prodekanom je eskalirala, ostao sam bez radnog mjesta. Nije me bilo briga. Znate, nakon Une ponovo sam učio da hodam, da dišem, da jedem. Najteže mi je bilo da se smijem bez nje. Nisam je preživio, iako sam se trudio.
Njihova ljubav bila je prepuna nevjerovatnih romantičnih gesti.
“Ako me voliš, započni sutrašnje predavanje sa tri riječi koje će imati početna slova mog imena”.
Ušao je u amfiteatar i rekao: “U Našoj Avangardi…” Poslala mu je poljubac.
Kad su ga kasnije novinari pitali da dovrši riječi – U Našoj Avangardi – profesor je rekao:
-U Našoj Avangardi postojala je ljubav. Jedina. Sama. Naša. Nedostojna nas grešnih. Zato nas je i izdala.
Tokom njihovih susreta P. je često pominjao svoje godine, Una se bunila.
Zašto stalno govoriš o svojim godinama?
U njihovim razgovorima bilo je nevjerovatno mnogo seksulane energije. On je ponovo pronašao onaj davni erotski naboj koji je sahranio negdje duboko u sebi i čekao da izroni na površinu pamćenja.
-Imaš prave crnačke grudi!
– Kakve su to crnačke grudi?
– Baš takve: malo kruškolike i idu ukoso…
Ljubav ne bira, ona odabere nas i prosto znate da je prepoznate.
Prelazeći lagano prstima preko glatke kože usnule Une, tog putenog, ružičastog predjela bez kraja i konca koji se protezao nekud unedogled, gubeći se u sumraku zen-sobe, profesor se nalazio u stanju ničim neometenog sklada, potpuno oslobođen sopstvene težine, ambicija, erotike, požude, bilo kakvih želja. Una je spavala sa svojom dirljivo napućenom njuškicom na njegovom ramenu. Nozdrve su joj se širile i skupljale u ravnomjernom ritmu, talasajući mu blago runo na grudima, po kojima je sredovječna jesen prošarala kosmatu preriju sijedim. Ako je baš nešto i želio, bilo je jedino to da dohvati cigaretu i šibice sa tepiha pokraj postelje a da ne probudi tim pokretom Unu. Odustade.
Eto, to je, dakle, ta sreća koju smo toliko dugo čekali! Kako je zapanjujuće jednostavna! Mogu da je dodirnem. Liznem. Ugriznem. Opipam. Pomirišem.
I tako, ležeći u zen-sobi, profesor sa osjećanjem nadmoći posmatra košmar izvan četiri zida, čiji je sadržaj oplemenila ova lijepa studentkinja; sav onaj metež dvadeset i tri sprata niže; univerzitet, akademiju nauka, bitku za katedre i profesorska mjesta, godišnje nagrade i spletke, bolesne ambicije – on smireno gleda tu veliku panoramu sveopšteg ludila i žestoku bitku za goli opstanak, za ime, ugled, moć, za sve one stvari pomoću kojih se ti jadnici nadaju da će jednoga dana stići do nekoga kao što je Una.
Mogu sve! O bože! Mogu zaista sve! Imam tu prokletu sreću u četrdeset i četvrtoj godini, a ona se, znam to dobro, tako rijetko nasmiješi običnim smrtnicima. Postoji samo jedna sitnica koja je muti: ne smijem nikom živom da je pokažem! Zreo, oženjen muškarac mojih godina…
Roman Una nije štivo za bilo koga. Iz isječaka koje smo vam prethodno pokazali, shvatate i zašto. Vama koji imate taj potrebni damar za razmijevanje svega što potpada pod ljubav želimo da uživate čitajući.
