“Zaljubiš se jer je to tebi potrebno, a voliš jer je to potrebno nekom drugom. Ne misliš? Jedno je kad čezneš za nekim ko je daleko, a drugo kad čezneš za nekim ko je kraj tebe, tu… Eh onda je to…”
Teorija o ljubavi i zaljubljenosti ima koliko i punih i praznih srca na planeti. Jedni kažu da sve prođe, i ljubav i zaljubljenost, pa ostane samo poštovanje, drugi tvrde da je zaljubljenost početni zanos, a kasnije voliš na neki zreliji, manje posesivan način, treći to sve trpaju u koš zabluda i tako u nedogled.
Teorija koju smo sinoć razvili moj prijatelj Mili i ja, u sitne sate, preko telefonske slušalice, nije teorija, već skup iskustvenih momenata.
Dakle…
Kao prvo, ne postoji životna dob u kojoj se možemo ili ne možemo zaljubiti. Apsolutno je moguće da leptiriće u stomaku osjetite u 45. godini jednako kao i u dvadesetoj. Razlika je samo u tome što poslije dvadesetih, već u prvih pet minuta izlaska s nekim, znate jesu li se pokrenula šarena krila negdje u vašoj nutrini ili ne.
Pričala sam Milom kako sam izlazila s likom i nisam osjetila TO NEŠTO. Bez imalo mogućnosti da se nešto promijeni, bez posebne volje da se trudim (a ovog to samo više privlači, ali taj fenomen „ništa ne privlači tako dobro kao odbijanje“ je za posebne priče) i svakako bez perspektive, jer šta…?! Nema leptirića.
Kad se leptirići dese, onda je sve lako, onda može sve. Tada, pitanja poput braka ili zajedničkog života, „imaš troje djece, nema problema, povedi ih sa sobom“, ne igraju nikakvu ulogu, onda je sve tehnikalija.
Kad ima leptirića, ostalo je sve administracija. Kad nema leptirića, apsolutno ne želimo da nam neko ulazi u zonu komfora. Toliko je jednostavno.
Druga važna napomena iz moje teorije; ne postoji posebna razlika između zaljubljenosti i ljubavi. To su dvije faze koje se stapaju. Ako bismo vjerovali da zaljubljenost prođe, po kojoj osnovi onda vjerujemo da ljubav traje!? Poznavajući sebe, ja ću biti zaljubljena u svog muža i kad bude izgledao kao tata od Raymonda iz Everybody loves Raymond.
Doduše, ja sam zaljubljena i u kišu, i u miris knjiga, i u svoj san da se prosijeda ljuljam s njim u pletenoj ljuljački, u sred našeg malog vinograda, negdje uz Neretvu… Zaljubljena sam u sve to, jer je to meni potrebno. A volim, jer sve to isto voli i on, jer je sve to isto potrebno i njemu, jer jasno vidim u toj ljuljački, dvadeset godina unaprijed, njegove zelene oči i odraz sebe u njima.
Od teorije do magije kratak je put, ukoliko čvrsto vjerujete.
