Pričala mi nedavno kolegica na poslu kako žene prebole svoje muževe još u braku, puno prije razvoda. Ne sumnjam da je ista stvar i sa muškarcima, ali moja perspektiva je ženska, pa priča ide iz ugla FEMININUM.
Jedna druga pametna žena jednom reče kako ljudi malo „oglupe“ kad se zaljube. Naročito žene. I to ima smisla. Jao, kad se samo sjetim šta sam mu oprostila, šta gumicom izbrisala, a šta se pretvarala da ne vidim… Kako bih izbjegla da degradiram vlastitu ličnost detalje ću preskočiti, a vi mi vjerujte na riječ. Vama koje ste u svakoj situaciji bile „pametne i sabrane“ čestitam, a vama sestrama po zajebanciji želim reći: „U redu je!“
Pokaza mi prijateljica danas njegovu sliku sa sve djevojkom i grandioznim opisom ljubavi: Voljeti i biti voljen! (Valjda sam upamtila dobro.) Ni ne spustih kako treba njen telefon, a evo ga poruka od njega (na moj telefon, naravno). Hajde što me ta slika nije pomjerila ni milimetra, nego što sam pomislila: „Sretno, draga. Trebaće ti mnoooogo sreće.“ Hajde što sam nekadašnje sate i sate razgovora o njemu zamijenila jednom rečenicom: „Ovo je sigurno i meni radio dok smo bili zajedno.“ (…pisao poruke drugim ženama dok se u ogledalu slikao sa mnom…) Hajde što bih, kad se ponekad sjetim nekih sumornih momenata s njim, najradije stala pred ogledalo i odvalila sebi šamarčinu, nego što sam prvi put nakon dugo vremena (predugo za lika kao što je on) shvatila da sam tog čovjeka preboljela dok je još disao pored mene i da mi je od njega ostala samo navika da se nerviram zbog njega. Voljela ga jesam (iako je to neobjašnjiv fenomen ako uzmem u obzir da je s druge strane egomanijak i psihopata), ali moja teorija – IZA VELIKE LJUBAVI DOLAZI VEĆA – odavno se pokazala ispravnom, jer … veća je tu.
Kako znamo da je ljubav velika? Čujte i počujte: kad je ljubav velika i sjajna mi prvo volimo sebe i sve ono što druga strana budi u nama, jer voljeti sebe znači voljeti njega, jer voljeti njega znači voljeti sebe. Krug je neiscrpan i neprekidan.
Pitajte me kako znam!
Lijepo… lako…
Stranicu po stranicu, prevrtala sam danas po rukama knjigu ovog koji sve moje teorije o ljubavi provodi u praksu. Tražila sam njegov lik na svim slikama, ispod čitala imena, pa kad ne bih pročitala njegovo vraćala se ponovo na svaku sliku nadajući se da mi ni na jednoj nije promaknuo topli pogled zelenih očiju. Preslikan gard, gledam ruke sklopljene naprijed, gledam lice dječaka, pa lice umornog muškarca, ovdje je ozbiljan, ovdje tužan, pa nasmijan, on je komandant, on hoda, salutira, on miruje, pa su mu usne na pola otvorene – nešto je govorio, sad šuti, na ovoj slici djeluje ponosan i sretan, čujem poznati glas sa nekih slika… Sve sam to vidjela.
Nimalo ne osjećam da se tada nismo poznavali. Sigurna sam da su nam se nekad mnogo prije dotaknule duše i ovdje prosto našle.
Imamo nešto zajedničkih fotografija (ne stignemo se slikati, previše smo u zamahu sreće) i pregršt nedovršenih uspomena.
Kad bih stavila na papir svaku misao o njemu to bi bio roman, ljepši od bilo čega što ću ikada zapisati. Možda nekad, kad nam životi ne budu tako užurbani. Potpuno svjesna da će to biti tek onda kada budemo na koncu konca, kada naše vrijeme ne bude uzalud potrošeno, osim ako smo zajedno, kada odlučim da u vremenu postanemo bezvremenski.
Tok misli prekida mi telefon. On! Pita šta sam jela. Odgovorila sam.
-To nije obrok. Hajde, hajmo. Idemo u Spazio.
Potvrdila sam, prekinula vezu i nasmijala se glasno sama sa sobom.
Ne govori on meni tek onako: „Neću ti ja živjeti 100 godina.“ Uvijek se smije kad mi to govori i uvijek isto pomislim na tu opasku: „Ali, hoćeš! Ja ću te učiniti besmrtnim.“
On je DIV iz bajke i potpuno je čaroban.
Evo ne znam, nisam pametna. Da metnem sliku na FB s nekim velelepnim opisom ili da pišem roman?!
