Prošlo je mnogo vremena od teškog kraha mog srca. Sramota me reći koliko je vremena prošlo, ali tu sam JA ponovo. Neka nova/stara JA. Ponovo osjećam svoje biće, ono vanjsko i ono unutarnje.
Oni koji me znaju, znaju da se teško vežem, a još teže odvežem. Potrebno mi je vrijeme da prepoznam i prihvatim ljubav. A onda, potrebne su mi godine da se oporavim od izdaje, od prevara, od teških riječi, od moje zamišljene slike one druge strane koju sam u nekim momentima tako grčevito stiskala, plašeći se da ne ode. A to tako ne ide.
Žena sam od velikih riječi i hranim se time. A ni to ne ide tako. Govorili su mi da me vole, da ne dišu bez mene, da je sav život satkan u meni, da je krajnji cilj jedno malo zelenooko stvorenje sa loknama. Uvijek sam vjerovala. A zašto ne bih.
No, sve što se ne njeguje, umire.
Moj bivši dragi, više te ne volim!
Vjerujem da bi bio šokiran ili u najmanju ruku ljut da mu ovo kažem, jer to njegov ego ne bi podnio. Jednom smo se zakleli na „zauvijek“, a to „zauvijek“ zahtijeva mnogo posvećenosti koja je izostala.
Bez obzira na sve, nije mi žao ni vremena, ni truda, ni ljubavi. Neću se probuditi u sedamdesetim pitajući se šta bi bilo da je bilo.
Nedavno me na Facebooku sačekala porukica sadašnje djevojke ovog mog bivšeg. Poruku sam vidjela sa petnaest dana zakašnjenja, ali sam je vidjela i odgovorila. Smjena njenog agresivnog i molećivog pristupa vratila me nekoliko godina unatrag i podsjetila na to bolesno stanje svijesti u koje te može ubaciti muškarac poput njega. Osjećaš se kao da ti je dijagnosticiran melanom, pa prolaziš proces liječenja, pa odeš na neku kontrolu i kažu ti da se melanom ponovo vratio i sve tako u krug.
Šta god da sam rekla ovoj ženi, ne bi shvatila ispravno. Ona traži dokaze da je on vara, a zapravo treba tražiti dokaze postojanja sebe u tom odnosu. Poželjela sam joj reći da zgrabi svoje srce i bježi glavom bez obzira, da što prije krene na put oporavka, da glasno vrisne na njegov ego, da pomiluje sebe, ali znala sam da bi moje riječi odijeknule u praznom prostoru. Ona je tek na pola puta. Kao žena, suosjećam i molim se za nju i svaku sličnu njoj.
A ja… eh… trebalo je proći vrijeme i trebala je jedna hrabra žena u meni. I TU SAM! Pričam glasno, bunim se kad osjetim potrebu, koračam uspravno, oslobođena svake emocije vezane za njega, ne očekujem više: „Izvini za sva sranja koja sam ti priredio!“, ne razmišljam više o tome šta bi on rekao na bilo koji segment mog života. Njemu nikad ne bih bila dovoljno dobra, sebi sam savršeno hrabra da budem najbolja verzija sebe.
Beskrajno zahvalna Bogu na sunčanom jutru na kraju septembra, na vjetru koji me jutros neodoljivo podsjetio na jutra u Mostaru i neku divnu verziju mene koja je ponovo tu.
Moj bivši dragi, sada si samo bivši, NIŠTA VIŠE.
