Kad je neko posljednji put bio ljubazan prema meni a da mu ništa nije trebalo?
Istina je da nemam mnogo dana u kojima razmišljam o ovome, ali danas je taj dan. Kako godine prolaze to se sve više intenzivira.
Spadam u onu grupu ljudi koja se smješka svima od ranog jutra. Vjerujem da lijepa riječ i gvozedena vrata otvara. Vjerujem da, recimo, ljudi s kojima radim nisu ništa krivi i da apsolutno ne moraju znati, niti primijetiti moje probleme, loše raspoloženje, a ni sreću. Vjerujem da je pristojno da iz svog doma izađeš čist i dotjeran. Vjerujem da trebamo ljude gledati u oči dok razgovaramo s njima. Vjerujem da trebamo tretirati ljude onako kako i sami želimo biti tretirani.
Ne znam za vas, ali ja sam umorna.
Kad je neko posljednji put bio ljubazan prema meni a da mu ništa nije trebalo?
Ne, ovo se ne odnosi nužno na materjalno!
Gledam zadnjih deset poruka koje su mi došle. Iza svakog „moramo piti kafu ovih dana“ stoji neka potreba. Neki trebaju ispovjedaonicu, neki trebaju nekoga bliskog meni, neki popunjavaju svoje vrijeme, neki traže mišljenje po kojem će se kasnije popišati, neki bi da mi ubijaju i ono malo preostalih živaca…
Kad je neko posljednji put bio ljubazan prema meni a da mu ništa nije trebalo?
Ne mogu se sjetiti kad me neko zadnji put aktivno saslušao. Ljude ne zanimaju drugi ljudi. Ljude zanimaju oni sami. Ljude zanima da vi što prije završite sa svojim izlaganjem, pa da oni kažu nešto svoje, i kada pričate o lijepim stvarima, a pogotovo ako povedete neku raspravu. Uglavnom jedva čekaju da vam kažu kako niste u pravu i kako to oni nikad ne bi napravili, pa ni pomislili. Predrasude i osude su osnova svih odnosa.
Kad je neko posljednji put bio ljubazan prema meni a da mu ništa nije trebalo?
Ne mogu se sjetiti kad me neko zadnji put pozvao na ručak u svoj dom, došao po mene autom, nazvao da pita kako sam bez da to podrazumijeva monolog pozivaoca o svom mentalnom, dentalnom, fizičkom stanju. Ne mogu se sjetiti kada je zadnji put neko razgovarao sa mnom bez da je iznio neku direktnu ili indirektnu otrovnu predrasudu sa sve rečenicama “to je moje mišljenje” ili “nemoj me pogrešno shvatiti”.
Kad je neko posljednji put bio ljubazan prema meni a da mu ništa nije trebalo?
Ne mogu se sjetiti kad mi je neko preporučio knjigu, film, seriju, novinski članak. Ja sam ta koja potura sve ove stvari drugima. Ne mogu se sjetiti kad sam naučila nešto novo od nekoga, osim gdje ima da se kupi nešto ili koji novi restoran je otvoren u gradu.
Kad je neko posljednji put bio ljubazan prema meni a da mu ništa nije trebalo?
Ne mogu se sjetiti kad me neko posljednji put odbranio, zaštitio, kad sam zadnji put napustila svoja četiri zida bez odbrambenog stava. Ne mogu se sjetiti kad me neko iskreno upitao kako sam.
Pa ipak, postoje ti neki ljudi…stanu na prste jedne ruke, ali postoje. Jedan poziv u šest ujutro i „otvori vrata da te zagrlim i popijem kafu s tobom prije posla“, sasvim je dovoljno razloga za zanemariti ove druge. Miris kafe i njegovog parfema meni snenoj demant su svega lošeg na ovom svijetu.
Vuku se dani, memorišem dobre, ignorišem loše, jer imam njih nekoliko. Na prste jedne ruke ih pobrojim i ostane viška prstiju, ali vragu malo bilo.
