Pazi šta želiš, možda ti se ostvari, možda ti se ne svidi.
Oduvijek sam znala šta je u meni, čak i kad to stanje duha nisam znala imenovati. Ili jesi ili nisi, nema tu puno filozofije. Još kao dijete osjećala sam tu „drugačijost“ i s godinama koje su prolazile samo sam učila kako da se s tim nosim. Nikad nisam naučila, samo sam spoznavala nove načine borbe.
Kao djevojčica sam plakala što mi je „mama rodila kovrdžavu kosu, a ne ravnu kao kod druge djece“, jer djeca su me izazivala, bacala mi čičke u kosu koje je mama kasnije morala rezati skupa s mojim loknama.
Morala sam malo porasti da bih znala da je čičak u loknama nerazumijevanje „drugačijosti“, a odrezana lokna jedan otkinuti dio mene. Morala sam malo odrasti da bih razumjela da su moje lokne pola mene, a drugo pola mi je duša.
Jednako kako su na moju kosu bacali bodljikavi cvijet bacali su razne bodlje i na moju dušu.
Bilo je tu i divnih ljudi koji su našivali krila na moja mala leđa. Kao najmlađi prvačić upiškila sam se jednom u učionici. Mama kaže da sam bila stidljiva i nisam pitala da idem u toalet. Učiteljica Vinka je rekla da je previše zalijevala tog jutra cvijeće iznad mog stolića. Ne znam gdje je učiteljica Vinka danas, ali nadam se da ona zna da mi je nadoštiklala malo krilo i gurnula me naprijed.
Kad je mojoj predivnoj Ivani žena sa 30 kg viška rekla, nakon što je vidjela da sjedi „po turski“ na podu: „Pitat ću te ja za 10 godina hoćeš li moći tako sjediti kad budeš imala viška kilograma.“, znam da u tom trenutku nisam razumjela tu opasku, samo sam u tim riječima osjetila gorčinu i gnjev. Petnaest godina nakon te opaske, Ivana nema ni grama viška, a nije razvila ni tu opasnu ljudsku osobinu, egomanijačku potrebu da budeš smeće prema drugom ljudskom biću bez ikakvog povoda.
To su svakako naizgled bezazleni komentari i potezi, ali kroz godine ih se takvih i mnooogo gorih naredalo na ogrlicu koja bi mogla obujmiti barem tri kontinenta, a tek sam na sredini tridesetih.
Godinama kasnije, kad sam vidjela da se ljudi brane pominjanjem Boga i pravdaju sva svoja sranja time, pročitala sam najljepše objašnjenje za sve varijante ljudskog ega:
„Baš svaki čitatelj svete spise shvata na različitom nivou i to onom koji odgovara dubini njegovog razumijevanja. Postoje četiri razine uvida. Prva razina je vanjsko značenje i to je ono s čim se većina ljudi zadovolji.“
Sljedeća razina je unutarnja. Tu već nastaje problem.
Posljednjih mjeseci imam osjećaj kao da sam član Mense, haman okružena ljudima koji po inteligenciji spadaju u onih 2% iznimno pametnih. Aha, ego bez imalo suštine i to bi bilo sve, jer nam na vratima svih javnih hala stoje natpisi kako pravilno pustiti vodu u WC šolji. Mensa moju guzicu.
U meni je feler, nema šta drugo biti. Za ovo vremena koje sam živjela naučila sam donekle prepoznati zloćudne i malodušne. Braniti se ne znam. I dalje otrčim mami da mi nekako ukloni čičak iz kose i sa srca.
Silno sam željela odrasti i u crvenim štiklama stati pred ove što me gađaju i hvatati bockave predmete dok još lete prema meni, ali ne ide. Sve što znam jeste poraženo pitati: „Ali, zašto me želiš povrijediti?”, jer pogodite šta, ne bacaju bodlje na mene više nepoznata djeca iz komšiluka, nego djeca koja dijele sa mnom arapski desert u Malaku, sehur u mom stanu, snijegom zatrpanu vožnju i barem hiljadu poljupcima ušuškanih „laku noć i dobro jutro“.
Pazi šta želiš, možda ti se ostvari, možda ti se ne svidi.
Odrasla sam, kupila desetine pari crvenih salonki i stala pred svijet.
Ne sviđa mi se svijet!
Zašto? Zato što me jebe ova „drugačijost“. Drugačija nisam više samo zbog lokni, drugačija sam po duši. Nisam ni ja član Mense (nisam nikad testirala svoj IQ), ali da imam barem duplo više duše – IMAM, da nisam maliciozna ogorčena osoba – NISAM.
Ja te prigrlim i držim te čvrsto, ma kad bi oluje micale planine ne bih te pustila. Srce i sve ovo duše što imam stavim ispred tebe, jer ja sam ti – ti si ja. U tome se ogleda moja „drugačijost”.
Ukoliko odabereš da me zaspeš trnjem, izbockaš mi dušu i probušiš srce, ja ću te pustiti i čekati ruže, jer to dolazi nakon trnja. Jer ja sam ruža, ja sam ljiljan, ja sam onaj ljubičasti cvijet na vrhu bockavog čička. Svako od nas daje samo ono što posjeduje u sebi, ti meni čičak, ja tebi ljiljan. „Drugačijost”
