Uzak i mračan duguljasti podrum ispod zgrade u kojoj smo živjeli. Rat i neka devedeseta godina, vrag bi znao koja od tri koje smo proveli u tom prostoru. Na meni skijaško bordo jednodijelno odijelo i neke strašno ružne čizmice koje u tom trenutku želim strgnuti sa stopala. Na sestri nešto slično. Ni ostala djeca u podrumu nisu ništa bolje prošla sa odjevnim kombinacijama u koje su nas mame utrpavale i tjerale da spavamo u tome ukoliko budemo iznenada morali napustiti podrum. Sjećam se šupljikave cigle u zidu u koji sam gledala dok ležim na improviziranom krevetiću napravljenom na sankama. Sjećam se kako sam zamišljala da skidam skijaško odijelo i oblačim haljinicu sa žutim tačkicama koja je ostala u stanu, dva sprata iznad. Nikada poslije toga nisam zaspala sa čarapicama na nogama. I nikad poslije toga nisam mrzila zimu.
Godišnja doba su u meni uvijek pomijerala planine. Decembri mog djetinjstva su spektar duginih boja i najdivnijih mirisa. Snjegovi kakvi više ne padaju – veliki, pufnasti, oblakasti, najbjelji na svijetu.
Kad bi se napokon izgrudvali, isankali i ogladnili trčala bi djeca iz ulice, svako prema svome stanu. Pravili bismo toliku buku da je poneko od komšija, među njima i moj amidža, izlazio i opominjao nas oštrim pogledom.
Kakva je to galama. Hajmo, razlaz. Edina, Edine – u kuću!
Mi ostali, pognuli bi glavice dok veliki čovjek ne nestane iza zatvorenih vrata i čim bi se brava klikom uklopila gromoglasan smijeh bi se prolomio ulazom i trka bi nastavila do poznatih vrata.
Moja mama je uvijek bila kraljica atmosfere. Dok smo se mokre i promrzle izvlačile iz bundica i svuda po hodniku ostavljale kape i rukavice iz kuhinje su mirisale štrudle pune džema od šljiva ili kokosovi kolačići do pola umočeni u čokoladu. Sestra i ja i gurkanje ispred umivaonika, koja će prva oprati ruke.
Za velikim okruglim trpezarijskim stolom nismo se morale gurkati. I dalje se za tim stolom zna mjesto svakog od nas, kad se praznicima okupimo. Istina, danas srećom dodajemo poneku stolicu.
Kamarice kolaž papira na stolu, makazice, bojice, ljepila… pravili bismo novogodišnji nakit. Mama bi nam pokazala kako, pa se dalje šetala od kuhinje do stola, donoslila nam tople čokolade, keksiće i štrudle.
Ono što nismo znale ili mogle napraviti, tata i mama bi nas odveli da kupimo.
Kad se sjetim sada kako bismo unakazile kuću tim našim maštovitim kreacijama, kupljenim svjećicama i nakitom koji se osipao i svuda ostavljao zlatne, crvene, bijele praškaste tragove, nemam pojma zašto nam je to sve bilo dozvoljeno.
I to bi tako visilo svuda po storama, zidovima i namještaju skoro puna dva mjeseca.
Kada bi pao mrak, potrpali bi nas u auto i vozali po gradu da vidimo kako su okićene druge kuće, bašte i veliki borovi.
Nebrojeno puta su mi neki tamo ljudi govorili kako će me sve to proći, doživjeti ću epifaniju, stići će me pravi život. Svašta me stiglo u životu, ali nikad se nisam prestala radovati decembrima.
Kasnije sam decembre doživljavala kroz štrudle i kokosove keksiće koje sam pravila ja za ljude koje volim, kroz advente po Zagrebu, Njemačkoj, kroz vožnju brodom po Bosforu, kroz Holiday Market u Sarajevu, kroz božićni ručak i zagarantovano opijanje kuhanim vinom kod Ivane, kroz nakit koji sam kupovala s njim i praznične večere koje smo zajedno pravili za naše prijatelje, kroz sliku njega u kabini u nekoj radnjici u tržnom centru kako isprobava džemper sa velikim jelenom naprijed.
Decembri su uvijek dodavali gas na moje sveopće „zadnji romantik na ovom svijetu“ stanje. Ja se uvijek nadam nečemu. I srce mi ponekad vidno želi van grudnog koša od ljubavi i ushićenosti.
Ovog decembra, u kojem ne mogu vidjeti Ivanu i Milog, razmjenjujem s njima preko WhatsAppa sve što jedemo i pijemo, svako u svojoj kući, šaljemo si okićene borove i male ukrase koje smo strateški postavili po našim domovima, smijemo se kad neko od nas popije čašicu više pa se sjeti ružnih čizama koje je neka kolegica nosila na fakultetu prije 15 godina.
Danas sam kupila crvene mirisne svijeće i nekoliko novih ukrasa, pravila maminu štrudlu i odgledala romantični božićni film.
Sutra ću da zagrlim jedno voljeno biće.
Prekosutra ću da se popnem na neku planinu, popijem kuhano vino i gledam kako pada snijeg.
Ja sam u ovoj godini shvatila da ništa, ama baš ništa, nije pod mojom kontrolom. Voljet ću decembre zauvijek i zauvijek ću vjerovati da prvi januar donosi nešto bolje.
Živjeli i prijatno!
