Gotovo svaki segment čovjekovog života podložan je psihoanalizi, pa tako i majčinstvo. Prava hamletovska dilema. Opstanak psihičkog zdravlja žene bitno ovisi o razdvajanju majčinstva od ženskog identiteta. Vrijednost žene nije definisana brojem djece, niti je ženino razumijevanje majčinstva isključeno samo zato ako nema djecu.
Američke psihologinje pisale su značajne eseje o životima žena bez djece, objašnjavale primjerima živote različitih žena koje su samovoljno ili iz nužde (ne)majke. Svrha ovih eseja bila je da se pojasni, a ne opravda takva žena.
Žene koje nemaju djecu ne čestitaju sebi svakodnevno na tome, kao što ni one koje ih imaju ne bi trebale da same sebe tapšu po ramenu svaki dan. Mogučnost reprodukcije imaju gotovo svi živući organizmi i rađanjem ne postaju superiorna vrsta. Potomak ne čini roditelja. Roditelj je i ona osoba koja odluči ostaviti bebu u smeću i osoba koja zlostavlja dijete i osoba koja na minus deset drži u rukama promrzlo dijete i prosi. Majka, to je već drugi pojam.
Niko u životu nema sve i niko ne proživi život bez žaljenja za nečim. Neke žene vječno uživaju u slobodi, vremenu, putovanjima, nepodijeljenoj pažnji partnera, a neke uživaju u beskrajnoj ljubavi djeteta, dugoročnim kalkulacijama s vremenom, novcem i partnerom. Svaka alternativa nosi sa sobom neku vrstu kompenzacije i zadovoljštine i nijedna nije potpuna.
Stoga, natjecanje i zavist između majki i onih koje to nisu nije poželjno, uvredljivo je i zlobno.
Samosvjesne i ispunjene žene nemaju niti napadački, niti odbrambeni stav i potpuno su u miru sa svojim životom, bilo da je odabran ili nametnut. One prirodno prihvataju svoje i stanja drugih žena, bez sažalijevanja, paranoje i bezobrazluka.
Žene bez djece moraju prestati biti žrtve društva, a majke bi trebale biti u miru sa žrtvama koje svojevoljno podnose.
Ne(majke) podržavaju porezne olakšice na djecu, odsustvo s posla zbog djece, a majke bi trebale da razumiju da i ove prvospomenute imaju majčinski instinkt i razumiju priču o djeci zbog prirodnih obilježja poput vulve, vagine, jajnika, maternice, hormona.
Kao što i svako pripadanje manjini ima svojih nedostataka, tako i ne biti mama ima svoju društvenu cijenu. Svijet je kreiran za roditelje, heteroseksualce i desničare. Predrasude i neznanje uvijek će biti prisutni.
Namjenski su žene bez djece uvijek autsajderi, predmet sažaljenja.
Čitala sam o ženi koja je pri nedjeljnoj posjeti crkvi doživjela da je svećenik dijelio po cvijet svakoj prisutnoj majci, ona je sjedila sama u jednom redu stolica i nije dobila cvijet, jer nema to važno obilježje – dijete. Neka žena je kupovala foto aparat i prodavač je pitao da li ima djecu. Nakon što je rekla da nema, pitao je koga će onda snimati. Jedna djevojka je u restoranu pričala prijateljici kako ne želi imati djecu, žena za stolom pored, koja je očito prisluškivala razgovor, rekla joj je da ipak razmisli jer bi se mogla kajati cijeli život.
To je ljudska priroda, nije zavjera. Ljudi se plaše različitosti koje bi ih mogle navesti da preispitaju sve vlastite životne pretpostavke.
U krajnjem slučaju, kada ženi koja nema dijete kažete da ne razumije priču o djeci vi ne znate koji dio njene ženske persone vrijeđate.
Žene danas slobodno odlučuju o tome da li žele iskoristiti svoje reproduktivne organe ili ne. To proširuje ženski identitet. Kompleksnost života vođenog bilo kojom odlukom (biti ili ne biti majka) nikako ne definiše ženu.
Polazna tačka je svakako ljubav. Dijete nije proizvod neke firme. Zajednica dvoje ljudi koji odgajaju dijete nije dobro organizovana firma. To je temelj za ličnost koja u svojoj odrasloj dobi neće uopće razmišljati o tome da li je neka žena majka ili nemajka.
