Teški su dani za biti žena. Čitam danima ispovijesti silovanih žena i komentare ispod tih članaka. Ne znam šta me više boli.
Milena Radulović pokrenula je lavinu priča i napravila nevjerovatan iskorak. Meni je ovo ravno pokretu sufražetkinja. Stoljeće i kusur naprijed, a žene i dalje na bojnom polju, neke u borbi protiv silovatelja i nasilnika, a neke u borbi protiv ovih borkinja.
Po mislima mi iskaču slike studentskih dana. Obilježavamo Međunarodni dan žena, 8. mart. Recituju se stihovi Maye Angelou:
I’m a woman
Phenomenally.
Phenomenal woman,
That’s me.
Pjevaju se pjesme Alicie Keys – Woman’s Worth i Joss Stone – Dirty Man. Drže se historijski govori.
A onda ja! Govorim dio iz Vagininih monologa.
Vaginini monolozi poznato su djelo američke autorice Eve Ensler koje je nastalo prema dvjestotinjak stvarnih priča žena iz različitih dobnih i socijalnih skupina iz svih krajeva svijeta, temeljenih na jednostavnoj ideji da vagina, osim razuma, ima i jezik pa može sama pričati o svojoj okolini ili nutrini. Da ne bude zabune, nije riječ o erotskom ili pornografskom štivu. Ovu knjigu čine snažna, duhovita, oštra i pronicljiva razmišljanja o kulturološki i sociološki najpotiskivanijem tabuu – ženskoj vagini.
Dio koji sam ja govorila tog 8.marta nosi naziv Moja kratka suknja. Podsjećanja radi, dio teksta ostavljam ovdje:
Moja kratka suknja je prkos
Nećeš učiniti da se plašim
Moja kratka suknja ne govori
ko sam ja
I prije nego me natjeraš da je prekrijem
ili povučem prema dolje
navikni se na nju.
Moja kratka suknja je sreća
Zbog nje se osjećam postojanom.
Tu sam. Divna sam.
Moja kratka suknja je zastava oslobođenja
u ženskoj armiji.
Proglašavam ove ulice, sve ulice svijeta
Zemljom moje vagine.
Jebote, sa dvadeset godina sam čvrsto vjerovala u ovo. Čemu se nadaju ove mlade žene koje po portalima, na članke o silovanju, ostavljaju komentare tipa: „Što si do sada šutila?“, „Kurvi se sviđalo, pa nije rekla!“, „Smiješ mu se na fotografiji sa časa glume.“, „Eto sad svaka silovana.“ …
Bojim se da će doći vrijeme kada ćemo se ponovo morati boriti za osnovna prava, ako nastavimo ovako.
Riječ FEMINIZAM danas je toliko prokurvana. Stid me reći da sam feministica. Radije ću se nazvati ratnicom. Pitate se za šta ratujemo, protiv koga, imamo sva prava.
48% žena u BiH je iskusilo neki oblik nasilja. Kad bismo isključili društvenu normu „Šuti! Napij se vode! Sramota je!“ sigurna sam da bi ovaj postotak rapidno skočio. I ovo je prijavljeno tek negdje u strogoj tajnosti, anonimnost zagarantovana. Pa jebote, ko su te žene? Sigurna sam da svaka od nas zna jednu takvu, a da toga jeste ili nije svjesna.
Danas se ne borimo za pravo glasa. Krajem 19., početkom 20. stoljeća ta borba je možda bila i jednostavnija.
Moja pranena je svojevremeno skupila žene u svom dvorištu i sa svakom izgovorenom rečenicom, sa velikim, nevidljivim uzvičnikom iza, borile su se za slobodu i skinule vela s glava i lica (način odijevanja nametnut od strane Osmanskog castva). Za takav čin trebalo je hrabrosti, jer pazite, te žene u bašti moje pranene bile su manjina. Većina je bila iza ograde, gledala ih i doslovno pljuvala. Tako je i danas. Revolucionara je malo, ovčica mnogo. Danas te niko ne pljuje doslovno, ali na sve druge načine itekako. Što je najgore, pljuju te druge žene, one koje su od revolucija i globalizacije uzele samo silikone u usnama i sisama i trend konturisanja.
Teško je biti žena. Neudata, duplo teže. Izložena si konstantno pasivno-agresivnom ponašanju. Ukoliko iza tebe ne stoji muž, tata, brat NE DIŽI GLAS!
Ako nosiš suknju, našminkana si, lijepo mirišeš, glasno govoriš, ako o Bogu ne pričaš javno, ako se odbraniš, ako imaš stav i slično, sretno sa životom na Balkanu.
Ni slučajno ne pokazuj da imaš mozak. Seksualnost, ni pod razno. Homosapiensi Balkana žene dijele na dvije vrste: one za udaju (to su im supruge, majke, kčerke, sestre) i one za sve drugo (mi ostale).
Moje drage ratnice, kratka suknja je sasvim ok, jer i u pantalonama i pokrivene glave, borbeni duh će proviriti iz vas.
Vi ostale, gledajte da ne budete pljuvačice. Mnogo je ljepše biti ratnica.
