Generaliziranje je majka svih zajeba. Dokle mi sjećanja sežu u prošlost znam da su me uvijek trpali u nekakve koševe, a ja se baš nikad nisam mogla svrstati u bilo koji. Moja mantra kroz život zauvijek će biti: JA SAM SVAKO, STOGA SAM NIKO!
Vječiti ekstrovert neminovno bude izložen predrasudama i osudama. Lagala bih kad bih rekla da me duboko ne rane pretresanja moje ličnosti, ali s prolaskom godina naučila sam da odvajam bitno od nebitnog i da se pojašnjavam samo tamo gdje osjetim da je zasluženo. Da sam usput malo otupila u prepoznavanju ljubavi, blagonaklonosti, prijateljstva – JESAM!
No, oduvijek sam imala sreću da oni koji me vole, vole do zadnjeg atoma i ma kako „teška“ bila ponekad, moji ljudi imaju strpljenja i ljubavi za mene. Ja sam dragulj, tako mi govore. Kad god neko, ili čak ja sama, pokuša da me svuče u blato dođe neko moj i lijepo me podigne, stavi pod vodu i zakotrlja prema gore.
Uvijek sam govorila da će na mojoj svadbi biti vrlo mali broj onih čijim venama kola moja krv, jer imam ovih prioritetnijih s kojima ne dijelim krvna zrnca, ali mi rado ponude i krv i plazmu i sve na svijetu kad mi to zatreba.
Kad bi me neko pitao kako bih sebe opisala vrlo kratko, a temeljito, rekla bih da sam provincijalka sa metrolopom u glavi. Evo i zašto!?
Jedno od najmržih pitanja koje mi neko može uputiti jeste: „Odakle si?“ Najradije bih odgovorila da ne znam, jer fakat ne znam.
Rodila se u jednom od pet velikih bh. gradova. Evo sramota me i reći za grad od oko 65. 000 stanovnika da je veliki. U poređenju sa recimo Istanbulom, koji u 2020. godini broji nešto manje od 16 miliona stanovnika, šta bi bio moj rodni grad – ni predgrađe ovog turskog grada.
U poređenju sa Bosnom i Hercegovinom koja je 2013. godine prebrojala svoje ljude i došla do brojke od nešto više od 3,5 miliona, biće da nam cijela država nije ni jedan moskovski kvart, ako uzmemo da je Moskva 2004. godine brojala preko 11 miliona stanovnika.
Eh, dakle rodila sam se u jednom gradu, onda su me odnijeli u gradić u kome sam malo pohađala osnovnu školu, pa sam mnogo te osnovnoškolske dobi provela u podrumu i tako jedva naučila tablicu množenja i dijeljenja – koja mi ni do dan danas ne treba.
Srednju školu sam završila u trećem gradu. Iz tog perioda pamtim da sam mrzila sve gradove u BiH, ali voljela jednog Tarika koji bi biciklom dolazio pred moju zgradu i nije se plašio mog tadašnje dečka, starijeg od nas oboje dobre tri godine. Prošle su me srednjoškolske bubice i sačuvaj Bože modni izričaji – pratili se MTV i Viva, jebi ga – pa sam otišla da studiram u četvrti grad.
Zlatno studentsko doba pamtim po tome što sam bila dovoljno buntovna da poništavam ocjene i roditeljima na telefon kažem: „Ja sad odoh u grad i vratit ću se kad ja budem htjela!“
Igrom slučaja, poslovne prilike su mi se otvorile u glavnom gradu BiH. Aplicirala sam svuda, najviše po Europi, ali prihvatila prvu ponudu koja je eto bila baš u Sarajevu.
Kad sve saberem, sada najduže živim baš tu. Tu je moj dom i Sarajevo je moj grad. Tu sam doživjela najveće preobrazbe, epifanije, ljubavi i krahove. Tu sam sebi stvorila identitet. Tu nisam bila ničija kčerka, sestra, rodica. Svaki korak je ovdje samo moj, bilo da sam koračala pravo ili sam ponekad skretala s putanje.
Ipak, iako sam u Sarajevu domaća, iako po mom govoru ne možeš zaključiti kojem dijelu BiH pripadam, iako u meni i na meni nema ništa što bi me moglo geografski definisati, najčešće pitanje koje dobijem je ODAKLE SI?! Ne znaaaaam. I odmah da skinem i tu predrasudu sa stola, ne stidim se svog porijekla, ali evo recite mi vi odakle sam.
Ja sam stanovnica svijeta!
I dok „Sarajlije i Sarajke“ iz ovog grada nisu izašli zadnjih 30 godina, mi provincijalci smo proputovali svijet i nakačili desetine magneta iz svjetskih metropola na frižider.
Dok su „Sarajlije i Sarajke“ mogle došetati do svakog fakulteta i opet se vratiti mami na toplu čorbu i spavati u svojoj posteljini, pa opet ne završiše fakultete ili studiraše deceniju, mi pravincijalci smo poslani na studij u kojekakve studentske sobe i uz napomenu da imaš godinu da probaš, pa ako ne uspiješ nećeš, ljubi te majka, imati novu šansu.
I dok su ove rođene „Sarajke i Sarajlije“ zauzete pljuvanjem nas koji smo došli i sve im okupirali (tako kažu), mi provincijalci smo posjećivali sve sarajevske muzeje, pozorišta, kina i kafane u koje oni za života ne proviriše.
I dok se ove rođene „Sarajke i Sarajlije“ tiskaju sa roditeljima u istoj kući do svoje četrdesete, mi provincijalci već odavno živimo u svojim stanovima i vozimo auta koja smo sami sebi kupili.
Nisi Sarajka ako me pitaš gdje je Jelah, neznalica si. Nisi Sarajlija ako mi kažeš da je seljačka ambicija živjeti u centru grada. Nisi Sarajka ako poznaješ svakog lokalnog kriminalca. Nisi Sarajka ako sjediš za stolom sa tatinim sinom koji ti sipa Moёt koji ni ti, ni on niste u stanju sami platiti.
To što ti u rodnom listu piše Sarajevo ne čini te superiornom vrstom.
Sarajka je moja Marijana čije porodično stablo u nedogled ide isključivo iz Sarajeva. Jedinica na svim stranama, s nekretninama na svoje ime po centru Sarajeva, koja nikad, baš nikad ne priča o tome, ali zato kožne salonke ponese u rukama kad kiša pada, pa Ferhadijom hoda bosa da ne uništi cipele.
Ja sam Sarajka, jer nisam morala učiti pravila gradskog ponašanja, ponijela sve gradsko sa sobom iz ovih provincija po kojima sam bistvovala.
Šta mislite, da li se ljudi u New Yorku pitaju međusobno: „A odakle si ti?“
Ovo nebo iznad nas meni je provincija, jer UNIVERZUM čitav je u meni!
