Ma hajde usudi se i napiši nešto o čovjeku koji je napisao sve što se moglo napisati.
Đorđe Balašević, rođen 11. maja 1953., preminuo 19. februara 2021.
Ne postoji niko na prostoru Balkana ko ne zna barem jednu Đoletovu pjesmu. Vijest da je veliki Balašević preselio u vječnost brzinom svjetlosti je preletjela širom svih, danas država, nekad republika velike Jugoslavije.
Obožavan i osporavan, tako su pisali o njemu. Činjenica je da ni njegovi najoštriji kritičari ne mogu zaustaviti silu „namćora“, „nevernika“, „ne-luzera“, „provincijalki“, „devojaka sa čardaš nogama“, „mornara“, svih onih koji su ga neumorno slijedili gotovo pet decenija.
Đole je bio svjetlo na kraju tunela, most koji spaja. Njegovi su bili i u Sarajevu i u Ljubljani, Skoplju, Zagrebu, Podgorici, Nišu, Rijeci, Beogradu, pa čak i tamo preko u Mađarskoj, Segedinu, Americi i na Novom Zelandu. Sve su to Đotovi.
Nedostajat će nam euforija pred koncerte, od momenata: da stignem kupiti kartu i idem na koncert dva sata ranije da stanem u prvi red, do vraćanja na bis. Nedostajat će nam njegovo sporadično pojavljivanje u medijima, jer tako nenametljivu zvijezdu svijet još nije upoznao. Nedostajat će nam nove pjesme, nove knjige. Nedostajat će nam mogućnost da ga ipak negdje ponovo sretnemo. Nerado se rastajemo od njega, ali gore je očito potrebniji.
Zauvijek je napustio kuću u ulici Jovana Cvijića, a mi ćemo i dalje ići tamo, prebrojati 206 koraka i zazveckati šibicom pod prozorom.
U zadnjem intervjuu je rekao da se osjeća koronulo, i kako da ne mislimo da čas odlaska nije slutio. Trebalo je biti Đorđe Balašević sve ove godine.
Ne, TI nisi otišao i nikada nećeš otići!
