Ne volim, ja baš ništa ovih dana, iz svega proviri po neka mana, ne bih nikako izlazila iz svoga stana.
Ne volim, to što nisam Balašević pa ću ostatak teksta nastaviti u prozi. Jebeš ga.
Ne volim eto, za početak, to što su se novinari uglavnom ponijeli kao lešinari kad je Balaševićeva smrt u pitanju, sa bombastičnim naslovima za koji lajk više.
– Ono sto je napisala Lola Balašević na svom Instagram profilu će vas rasplakati.
Marš bagro. Sram vas bilo.
Ne volim to što bolesni i prehlađeni ljudi misle da moraju doći u kozmetički salon da srede nokte; u doba korone.
Ne volim što svaka tetka, strina, dokona žena i muškarac imaju teoriju o kvaliteti vakcina, PCR testova, uz obaveznu analizu doktora.
Ne volim što je frajer od mog osiguranja naplatio 6000 KM za dvije parnice na svom autu, pa mi otišla polica u pizdu materinu. Jutros me umalo nije srčani strefio kad sam vidjela iznos registracije.
Ne volim što se politika petlja u sve sfere života, pa vlastitu budućnost gledamo kroz prizmu nekoga ko bi, da ne bi ovog nesretnog rata, u najboljem slučaju čuvao ovce.
Ne volim što kolegica na posao dolazi otkrivenih sisa i sakrivenog IQ.
Ne volim ove huškače na rat, daBogda vam se u kući ratovalo.
Ne volim što djeca ispod zgrade psuju Boga i govore jedno drugom: “Znaš li ti ko je moj tata?”
Ne volim što se muškarac koji je imao 100 partnerica tretira kao frajer, niti što žene lažu da im je svaki partner drugi.
Ne volim kad se baca smeće iz auta. Nabijem vam limenku i opušak u guzicu.
Ne volim što se ne čitaju knjige i ne sluša se dobra muzika, nego se prati kič i šund od influensera i zadruge.
Ne volim što svaka šuša citira, recimo, Rumija, s pameću se sastali ako Bog da.
Ne volim što je religija postala “pokazivanje”, a ne privatna stvar koja te diže na viši nivo postajanja u svim drugim sferama života.
Ne volim što niko ne cijeni glavu, nego ruku koju digneš ZA ili PROTIV.
Ne volim što me napustio osjećaj patriotizma jer sam izgubila povjerenje u svoju zemlju.
Ne volim što svi pričamo kako smo dobri, a ipak smo svi povrijeđeni. Pa ko to koga povrjeđuje ako smo svi tako dobri?
Ne volim što nemaju svi jednake šanse za sve, pa da idemo po principu: Neka bolji dobije/pobijedi.
Ne volim što nam otimaju, lažu, prijete i potvaraju nas, a mi šutimo.
Ne volim kad na status napišu glupe rečenice poput: “Da vidimo odakle nas sve ima?” da bi ispod posta bilo 500 komentara.
Ne volim što nam političari govore “nimije jasno” i “u latici su mi papiri”.
Ne volim značajan broj ljudi s kojima sam u nekom krvnom srodstvu. Imam boljih prijatelja od članova šire porodice.
Ne volim škrte ljude, niti sebe u njihovoj blizini, jer mi unutarnji glas vrišti: “Nećeš platiti ceh i ovaj put.” I opet ga platim.
Ne volim ni nadri intelektualce koji se razmeću sa pet tuđica, a zadnja knjiga koju su pročitali je Vlak u snijegu.
Ne volim kad od komšija odlaze gosti, pa onda 20 minuta stoje na hodniku i govore: “Dođite. Doći ćemo i mi.”
Ne volim ni to što mi ne stoji mali bikini, a ni skroz uske duboke čizme.
Ne volim ni hipohondre. Ne može se čovjek od njih rahat razboljeti, jer njima je logično gore.
Ne volim ni kad vidim nabildanog tipa sa opasnim čukom, odmah znam da mu je mali, pa to tako kompenzira.
Ne volim što kriminal ostaje nekažnjen i pomalo se toga i plašim.
Ne volim ni to što su svima puna usta ljudskih prava, a kad su u bezbijednom okruženju čuješ izjave kao: pederčina, kurva i onu najbolju ‘ja to tako nikad ne bih’.
Ne volim masline, masni dio mesa, ni domaće maslinovo ulje.
Srećom… lista koja počinje sa VOLIM mnogo je duža, jer život volim… I tebe volim, to je fakat!
