Šizofrena euforija pred godišnje odmore nervira me već dugi niz godina, ali taj osjećaj ni sama nisam znala kontrolisati. Teški populizam zahvatio svaku poru budalastog balkanskog čovjeka.
Turska, Grčka, Maldivi, Zanzibar, Hrvatska …
Nema veze što sve to košta kao svetog petra maslo i što će se ostatak godine otplaćivati sedmica na moru.
Nema veze ni što će se cvariti na suncu da raja vidi da su BILI, navući neki rak kože u eri u kojoj cijeli svijet maže SPF i po guzici.
Nema veze ni što tih sedam dana nije baš ni sedam kad izbiješ putovanje do i od.
Nema veze što će se muž i žena za vrijeme tog odmora iznervirati međusobno nebrojeno puta, jer inače ne provode toliko vremena zajedno, a nebitno je i to što će ih nervirati i rođena djeca jer stalno nešto traže, pa ih maži, pa im krofnu kupi, pa ih vrati u sobu da malo odspavaju, povuci-potegni.
To ništa nema veze jer oni su BILI na odmoru.
I ovi slobodni i ovi sa djecom polijepiti će slike po Instagramu i Facebooku i eto ga, vrijedilo je svake pare, jebatanje po plaži, aerodromima, autima.
Nemoj slučajno da kažeš Čapljina – Trebižat, ma ni Neum, nemoj da kažeš da nemaš plan, to je tek sjebana varijanta.
I sama sam se godinama forsirala sa kojekakvim planovima. Istini za volju, bilo je tu i divnih ljeta s planom i bez plana, ali bilo je i promašaja.
Od prošle godine sam prošla kroz neki imaginarni portal važnih unutarnjih promjena i sada vjerujem samo i samo u LAKOĆU POSTOJANJA. Sve što mi nije oblakasto lagano doživim kao kaznu i kao svojevrsno iskakanje iz šina.
Ja se više ne budim u pet ujutro ni da bih krenula na odmor. Tražit ću drugi let koji ne iziskuje buđenje u pet. U pet mi nije lako.
O ovogodišnjem godišnjem odmoru razmišljala sam iz svoje ljuljačke zvane „lakoća postojanja“ i svjesno odlučila da ne želim ležati na plaži niskim od mojih prijatelja, ni sa jednim članom moje porodice, niti biti blizu bilo koga koga poznajem.
Da budem do kraja iskrena, željela sam ležati pored njega, ovo i svako naredno ljeto, na plaži i na travi, u šumi ili na pješćanim plažama, ali se to neće desiti. Njega sam pokušala smjestiti na svoju ljuljačku lakoće, ali on voli mrak.
Ljeto je, lako je, obilje je, ljubav je i NEMAM PLAN. Dolce far ninete.
