Ne znam šta me više pogađa: neprimjereni, konstantni nacionalizam u mojoj maloj Bosni i Hercegovini i u susjednim nam državama ili hladna, površna izmaterijaliziranost svega što bi trebalo i po ljudskim i po Božijim zakonima, biti sveto. Ako nekom koncept svetosti ne godi, vis a vis mogućeg osporavanja postojanja božanskih sila, onda u najmanju ruku moramo govoriti o poštivanju osnovnih ljudskih vrijednost.
Da krenem sa sredine. Ne mogu se pomiriti s tim da se „hvalimo“ kako imamo prijatelje na svim stranama, kako nam je prirodno boraviti na „onoj“ strani Mostara ili kako se u Hrvatskoj ili Srbiji osjećamo kao kod kuće. Umorila sam se dokazujući da strana nema, da je jedina strana koju zagovaram strana ljubavi, da tu počinjem i završavam svaku svoju priču, sva moja nadanja i snove o budućnosti. Nema moj Mostar stranu. U njemu sam udahnula prvi zrak ove Planete koja ima i nema univerzalnu pripadnost: ima jer pripada svakom živućem biću koje njome korača, gmiže, leti ili pluta, a ne pripada nikome, jer u svakom trenutku jednim pucketanjem prstiju sve to može nestati, (Teorija velikog praska poznata na svim stranama i u svim dimenzijama). Ne osjećam se kao stranac ni u Hrvatskoj, ni u Srbiji – tamo su moji ljudi, razumiju moje šale, govore mojim jezikom ili ja govorim njihovim, kako god moji su… Ni u Grčkoj se ne osjećam kao strankinja i tamo su moji, pijemo istu kafu, imamo istu musaku. Ni u Španiji nisam strankinja, sangriju osjećam svojom od prvog gutljaja, moj je i arapski svijet jer pravim hommos bolje od nekih Arapa koje poznajem. I Kamerun bi bio moj dom jer se plantana istopila na mom jeziku prvi put kad sam je probala; od tog trena mislim da sam se „navukla“ na tu afričku deliciju… i tako u nedogled da nabrajam neću, jedno znam; ja sam svako, stoga sam niko.
Iz globalnog nacionalizma koji vlada ovim prostorima proizilazi želja za još više onoga što nam ne treba – materijalno i teško suzbijanje onog sa čim smo u strašnom deficitu – duhovno. Iz te neosnovane potrebe ljudi se dabome neosnovano spajaju, pa tako imamo za rezultat materijalno potpuno kompatibilne parove sa hemijom koja postoji između mene i mog stola recimo; dakle, nema je. A nema lakšeg načina da se čovjek ogriješi sam od sebe nego da zanemari unutarnji glas – a u svakom taj glas govori LJUBAAAV. Privremeno bistvovanje na ovoj Planeti postaje nepodnošljivo, a sve u skupocjenim cipelama, luksuznim domovima i slično. Birajmo ljubav, pa bosi hodajmo po plaži noseći u srcu sunce, ljuljajmo se u pletenoj mreži između dva stabla, pokorimo svijet čitajući o njemu.
Da ne budem irealna; radimo i tako pomažemo zajednicu i zato posao kojim se bavimo treba biti besprijekorno obavljen, jer kvalitetni pojedinci stvaraju dobro društvo, društvo u kojem će svi imati jednake šanse, društvo u kome niko neće ispružiti ruku i tražiti pomoć, društvo u kome se vjeruje u ljubav pa zbog te ljubavi nikad niko neće biti gladan, žedan ili nesretan.
Neću spomenuti niti jedan konkretan događaj iz političkog nam života u posljednje vrijeme. Neću jer me sramota. Sramota me jer znam da razum bacamo u bescijenje, puštamo da nas izmanipuliraju, da nam skreću pozornost sa bitnih stvari. Ljubav je bitna. Je li utopistički misliti da svu energiju koju ljudi ulažu u vještački potpirenu strast prema osudi svega nepoznatog, mogu usmjeriti ka prirodnoj želji za čistom ljubavlju?!
Nema meni jedne strane dok si ti na drugoj strani… Ja neću da živim samo u krugu etiketiranih kao „moji“… Kako da spoznam svijet, od koga da učim, ko će mi onda napraviti savršen hommos i servirati zaatar u maslinovom ulju ako su svi oko mene isti kao ja.
Nekad pomislim da je moj život jedna razglednica koju kad bi neko poslao u svijet ljudi bi mislili da se radi o propagandi neke nevladine organizacije koja promovira suživot i jednakost, ali to smo samo mi u svojoj neograničenoj prirodnosti. Kakvih nas sve nema na toj razglednici: crnih i bijelih, raznih konfesija, neopredijeljenih, straight-gay-bi, Bosanaca, Hrvata, Arapa, Afrikanaca, a često nam se priključe Rumi i njegov Šems, ponekad Jesenjin, Šekspir također, D’arby, Balašević, Whitney, Sade, Amy Winehouse i razni neki likovi. Znate šta? Svi su moji, svi su tvoji, svi smo Njegovi.
