Na trenutak sam se upitala, zašto sam ovdje u Sarajevu, u Bosni i Hercegovini, kad su čini mi se svi ljudi mog umnog stanja i shvatanja negdje tamo.
To je tako u ovom trenutku, a posljednje godine mog života satkane su od mnogo takvih trenutaka. Ja sam tu, u ćošku koji nije ona tvrđava o kojoj sam maštala; ali kad dođem kući tu si ti, e tu će tvrđavicu malo teže srušiti, to im je izvan dometa…
Nižem pitanja u glavi i sama dajem odgovore. Bog me stavio tu, On me inspirisao. Ako želim biti s Njim i kada je On sa mnom, ja sam nigdje; ni u Sarajevu, ni u New Yorku, ni tamo negdje, bilo gdje, gdje mislim da bi moja duša bila mirnija. Niti sam tu, niti sam s nekim. Ako odaberem da nisam s Njim moja duša će uvijek biti nemirna, bespomoćna i izgubljena. Kažu da onaj ko iskusi Božije olakšanje nikad više neće biti bespomoćan. Tada me Bog nadahnuo, ali opet samo kratkoročno: „Ne traži nikakvo savršeno povjerenje među ljudima, ne ovisi o njima, jer oni će te napustiti.“
Dugo sam se vidjela superiornom u odnosu na mnoge i rijetko sam sretala ljude za koje sam smatrala da su vrijedni mog umnog stanja. Otkrivala bih u njima neznalice, licemjere, zloćutne i zloćudne, zavidne i priproste. No, nije u njima problem. Ja sam ta sa nedostacima jer „Ma koliku količinu svjetlosti da posjeduješ nećeš moći izbaciti svoju unutarnju tamu, a sve to zbog svog ega, jer si mu potčinjen…“
Što je dalje odmicao tok mojih misli, to sam osjećala veće pokajanje za svo nepovjerenje u Njega. Sva nepotrebna briga za ovozemaljskom opskrbom, stanjem, budućnošću, a zapravo „Pravi vjernik ne brine za hranu na svom stolu, niti za krov nad svojom glavom…“
Na pola stranice osjećam da sam preoštra prema sebi, pa se prisjećam stvari na koje sam ponosna. Nikad Ga nisam ispustila iz svog uma ni na trenutak. Nije mi se sviđalo sve što mi dolazi, bivala sam na trenutke blasfemična, ali sam znala da tako treba biti. Ponos i ego valjda idu ruku pod ruku ili su od iste suštine, pa ovdje gubim na svjetlosti, ali onoliko malo, koliko smrtnik može da zna o sebi znam, a to je da nikad, baš nikad nisam prestala vjerovati u ljubav.
Kao pravi sufija u ljubavi sa Bogom, ja sam ovozemaljsku ljubav doživljavala do posljednjeg atoma svog bića, od praškice na zemlji do zvjezdice na nebu, iza rupica Univerzuma i tamo gdje seže srce prosvijećenog čovjeka u potrazi za božanskom ljubavlju. Iz tih visina padala jako, na oštro zemljino tlo, kao po kazni, kao Adem, izbačena iz Raja. Mi smo svi potomci Ademovi, a on je čuo melodični zvuk, osjetio miris raja i to je ostalo u čovječanstvu. Sami biramo hoćemo li začepiti uši i nos ili odabrati ljubav. Kad „vjernik“ stane nogom na tu stazu, već je prešao pola puta.
Uvijek biram ljubav. Preferiram mir i strpljenje, iako do ovog drugog teže dolazim, pa se podsjećam svaki dan iznova da je strpljenje najveća vrlina, ali ja nisam toliko strpljiva ni da bih stajala u redu da platim račun. O kakvom strpljenju da pričam kad su u pitanju veće stvari. Treniram dušu, tijelo i um – prvo da bude mirno, drugo da bude poslušno, a treće da se fokusira. Malo šta me sluša od ovo troje pobrojanih. „Bog je Taj koji mi je dao svijest i nesvijest i činilo mi se da sam priljubljen za Njega. Kad je On odlazio, ja sam odlazio; kad je On došao i ja sam došao.“
Mnogo nekih tuga pritisnulo mi dušu posljednjih godina. Kažu da je tuga data za dobrostanje čovjeka. Za sada ovo znam samo u teoriji, u praksi sam jako daleko. „Iako su naizgled to nevolje i brige i čini se kao da muče tvoje tijelo; ali srce ispod njih smije se kao što se ruže smiju ispod rasplakanih proljetnih oblaka. Pošto ovo tijelo u svom obliku pripada ovom svijetu koji je mjesto nevolja, bez sumnje se i susreće sa nevoljama. Suprotno tome, duša pripada drugom svijetu, stoga živi u vrtovima sreće.“
Kako postići da tijelo bude tu, a duša u tom ružičnjaku, pa stvoriti neki sklad? Zar balans nije poduhvat? Teško je stati na put produhovljenja. Oni koji imaju tu notu u sebi samo misle da su stali zbog malih spoznaja i razumijevanja, ali već na samom početku potrebno je srcem vjerovati u ove vrtove sreće tamo negdje u drugoj dimenziji. Verujem, ali i dalje priželjkujem sreću i u ovom svijetu nevolja.
Jedno znam: „Najdjelotvornija i najjača Božija kreacija je ljubav“. Ne postoji bolji život od onog koji žive oni koji vole. „Kad god pogled dignem prema Nebu kako bi mi On pokazao čudnovate stvari, On otvori nove doline spiritualnih svjetova i onda vidim stotine hiljada biljaka (duhovnih prikaza) koje nikad prije vidio nisam. Ove tajne ne otkrivaju se svima jer su na njih navučeni zastori nemara“ .
Lijek bi valjda bio osjećati se strancem na ovom svijetu, kao da nam ništa ne pripada i mi ne pripadamo ničemu i nikome. Mislim i pišem ovo, a nisam uvjerena da je to baš tako. Molim se za progres mojih misli i uvjerenja u pravom smjeru.
Jako često Rumi pominje suze kao vid pročišćenja i iskrenog pokajanja. Onda sam ja svoju dušu u potpunosti očistila od svih grijeha. Jedna rijeka suza isplakanih posljednjih godina. Bože pomozi. Misli mi plešu semu sastavljenu samo od melodije dvije riječi… Bože pomozi! Bože pomozi! Bože pomozi! Bože pomozi! Bože pomozi!
S obzirom da se srce Boga ne može slomiti, govorimo o ljudskim srcima. Stvoreni smo na sliku Boga, pa time imamo i Njegove atribute. Naravno, od Njegovih 99 imena ne možemo svaki atribut pripisati čovjeku, poput onog „Stvoritelj“, ali ljubav je sasvim sigurno nešto što je božanskim darom usađeno u čovjeka. „Srce bez ljubavi je ništa do komad kamena.“
„Svijet ljubavi drugačiji je od svih drugih svjetova.“
Jednostavno je…
*Tekst nastao prije više od godinu. Iste misli o ljubavi, ali više sreće i suza radosnica.
