Ima tih nekih ljudi koji bezrezervno vjeruju da sve što im je život donio treba biti baš tako i strpljivo čekaju da iskušenja prođu, a za želje mole ponizno. „Ako je ovo dobro za mene, podari mi, ako nije, odmakni to od mene.“ Uvijek sam se divila toj predanosti nezaobilaznom određenju, ali tu vrstu strpljivosti nikad do kraja nisam uspjela istrenirati. Ja sam ona sto galami glasno: „Daj mi, daj mi, daj mi, daj mi SAD i daj mi baš to.“ Naivno misleći da znam upravo šta mi treba, tako sam tih dana molila da se on sastavi s mozgom i shvati da ljubav nije uništavanje sebe i onog ko te sastavio sa svojim bićem, jer tako neminovno umrtvljuješ i jedno i drugo.
U nekom raskolu sa samom sobom, očajnom pokušaju da se saberem i krenem dalje od njega destruktivnog, sretoh onog koji me pominje u svim svojim molitvama. Hej, mora da sam nešto dobro uradila u životu…
Sve ono što mi nikad nije ni prošlo kroz glavu postalo je sve o čemu danas mislim.
J.– zovem ga tako. Šarmantni intelektualac, moja prva misao nakon nekog malo prisnijeg razgovora.
Ne nedostaje mi samopouzdanja, naprotiv, ali kad sam shvatila šta želi, nije mi bilo jasno zašto baš mene kad je jedna omanja četa žena konstantno u pripravnosti čekajući njegov sljedeći osmijeh ili obraćanje u deminutivu. Jasno je da su sve Senći, Ninice, Aidice postale Senade, Nine i Aide, ali ovo nije priča o zdravoj ljubomori. Ovo je priča o senzualnosti, ljubavi, novim počecima.
Uvijek mi se dopadalo kad muškarci znaju šta žele u svakom momentu, ali nerijetko su mi se dešavali baš suprotni tipovi. Gledam ga dok samouvjereno govori pred manjom publikom, iako tvrdi da ima tremu. Pokušava me impresionirati tim naizgled skromnim stavom ili je baš to on – spoj svih tih ličnosti koje sam kroz dane koji su odmicali spoznala u njemu. Gledam ga kako primiče stolicu svojoj publici i sjeda među njih. Ležeran je, i suviše, presavio nogu i sjeda na stolicu. Besprijekorno opeglana košulja, sparene čarape i cipele, trag parfema koji je ostao u zraku na toj kratkoj putanji od laptopa do slušalaca koji nisu ni svjesni ko je u tom momentu sjeo pored njih. Dok tako sjedi potpuno pravih leđa sjetim se razloga zbog kojeg sam se to jutro spremala pola sata duže – znala sam da ću ga vidjeti. Nesvjesno sam to radila dok je on svjesno budio moju znatiželju. Nepun sat poslije, ostali smo sami. Ne sjećam se šta smo kasnije jeli i pili u obližnjem restoranu, sjećam se da sam po prvi put nakon dugo vremena bila potpuno opuštena. Tu i tamo bi u toku neke priče spustio ruku na moju, tek toliko da pojača moju blagonaklonost i nastavljali bi razgovor o svemu i ničemu.
U narednih nekoliko dana putovala sam s njim negdje gdje do tada nisam bila. Vozili smo se kroz mećavu, a on je bio blesavo siguran u sebe. Naslonjen u sjedište, s jednom rukom na volanu i drugom čas u mojoj ruci, čas u mojoj kosi, pa neki nonšalantni pokret kojim me privuče i poljubi… Čitao mi je želje iz očiju, a ja sam uživala u toj njegovoj nadmoći nadamnom. Nadmoćan. Moćan. To su pravi epiteti za njega. I stigli smo na odredište. Bjelilo svuda okolo, razmišljam, je li tolika njegova moć da je naručio ovaj savršeni ambijent za nas. Ne dopušta da stanem u snijeg, parkira auto tik do ulaza. Spuštam štikle na beton i nosim samo tašnicu. Auto prepuno stvari, ali za njega to nije moja briga. „Vladati“ ženom tako je lako, ali samo najbolji među njima to znaju. On je baš to. Najbolji.
Sačekala sam svoje stvarčice i otišla da se presvučem. Pokazao mi je niz soba u dugom hodniku i kratko rekao da odaberem koju želim. Ušla sam u sobu na dnu hodnika. Razgledala sam okolo i skidala se. Tako raspremljena protrčala sam hodnikom do kupatila. Sad sam već željela da požurim. Spremanje za tu noć je za mene bila prava unutarnja borba. Čipka ili tek neka haljinica … Dok sam nakon tuširanja oblačila kratku haljinu shvatam da sam donijela ispravnu odluku, barem za taj momenat.
Silazim niz stepenice i bosim nogama gazim topao pod. Neko je ugrijao kuću, u kojoj se očito povremeno boravi, za nas. Prilazim kuhinji po kojoj on već slaže stvari koje je kupio. Naginjem se preko šanka i posmatram. Kratko me poljubio i nastavio vaditi piće i čaše… Nije prokomentirao to da mi kosa pada preko golih ramena, ni bosa stopala, ni crveni lak, ništa što je rekao da voli.
Slijedim ga do sofe, sjedamo, on sipa piće u moju čašu. Siguran je u sebe, plaši me to, a istovremeno se uvjeravam da i on samo nastupa na otvorenoj pozornici svog doma. Ipak je to njegov teritorij, pa je u blagoj prednosti. Moram sebi dati malo prostora i njemu vremena, da vidim kako će reagovati. Uzela sam tanku cigaretu, zapalila je i primaknula čašu vina usnama. I dalje me ne gleda onako kako bi trebao, kako bih ja željela… Ili sam luda ja ili on, mislim dok on priča neku nevažnu priču, nevezanu za cjelokupnu stuaciju.
Cigareta je dogorila i dok je gasim on uzima čašu iz moje ruke i spušta je na stol. Povukao me bliže sebi i poljubio onako kako sam momenat ranije željela da me gleda. Pomjerao je ruke s mog lica, u kosu, pa na gola ramena … Imala sam osjećaj da je želio dodirnuti sve što je prethodno tek kratko upratio pogledom, ali nijeee. Sporim pokretom vratio je palu bretelicu na moje rame, prešao prstima dužinom moje ruke i ustao držeći me za ruku.
„Gladna si, dodji da ti kuham nešto.“ Ustala sam bez pogovora. Podigao me na pult u kuhinji. Sjedila sam i pila vino, on se šetao i pripremao nam večeru. Znao je gdje je tava, gdje ulje, gdje noževi…
Sjecka spretno neki luk, stavlja meso na tavu, poljubi me, priča, nudi neke čokolade iz frižidera, iako mu već peti put govorim da ne jedem slatkiše uz vino. Smije mi se. Govori da sam blesava. Pa to je Kinder Bueno, to ide uz sve. Prestanem mahati stopalima tek da ga pustim da iz ladica pod mojim nogama izvadi neku kuhinjsku potrepštinu, opet me ljubi. Kad odlučim da prebacim nogu preko noge zjenice mu se šire i zadovoljno se smije. Izgubila sam pojam o vremenu, ne znam koliko je trajalo kuhanje. Po mom skromnom sudu dvije čaše vina i pola vijeka prekratko.
Spustio me sa kuhinjskog pulta i pokaza mi da sjednem za trpezarijski sto. Tek tad sam primjetila da je stolnjak već tu, i mali aranžman cvijeća u vodi, svijeće i još poneka drangulija. Servirao je sve. Uzalud sam tražila da bar malo pomognem. Satima smo sjedili, jeli savršeno spremljeno meso i razgovarali. Mjesecima razgovaramo o svemu, ali uvijek on u odijelu, s druge strane stola, uz konobara koji nas služi. Pamučna majica i šorc na njemu po prvi put govore da je s druge strane neko moj.
„Idemo u saunu, obje su upaljene.“
„Kako misliš obje. Ti u jednu, ja u jednu. Ne volim saune, nemam kostim za to, otkud znam da neko u kući ima saunu.“ Protestvujem. On se smije i govori da ne brinem.
Penjemo se uz stepenice, on katko ulazi u neku prostoriju, pruža mi kostim sa etiketom, objašnjava zašto ga ima, zadovoljna sam objašnjenjem, jer ‘čovjek s planom’. Presvukla sam se u sobi gdje sam već bila, čekao me ispred i pružio mi veliki prekrivač. Isti takav ponio je i za sebe.
Klaustrofobična ja ušla sam za njim u saunu punu pare. Sjela sam suprotno od njega. Nisam pričala, razmišljala sam kako da dišem. Nakon desetak minuta primjetio je moju nelagodu i poveo nas prema drugoj sauni. Tu je bilo suho i toplo. Legla sam na drvenu podlogu, zatvorila oči i sad već nisam bila sigurna da li gledam neki film ili stvarno osjetim pogled na svom tijelu. Otvorim oči, on me gleda. Smije se. Ljubi moja ramena, vrat, usne … Ustala sam brzo.
„Želim se istuširati. Ne volim saune.“
Ušli smo pod mlaz vode zajedno. Ljubio me kao muškarac koji voli ženu. Zavrnuo je vodu, posušio nas jednim peškirom i poveo niz hodnik. Ogrnuo nas onim velikim pokrivačima i doveo do terase. Zašto i kako me ubijedio da je super iz saune doći na minus, ne bih znala. Stali smo bosi u snijeg na rubu terase, zagrljeni… tad me vidio u cjelosti, a gledao je samo moje oči. „Volim te“… to je rekao. Gledala sam ga i negdje duboko u sebi pomislila … „nekako, ne znam kako i zašto, volim i ja tebe”…
Od tada znam…više se ne molim po principu „Daj mi, daj mi, daj mi, daj mi SAD i daj mi baš to.“, nego vjerujem da On zna bolje od mene šta ja želim.
Sve njegove odgovore na ovaj tekst čitajte: Link1 i Link2.
