Vozim tako prije desetak dana i upali se neka lampica na kontrolnoj ploči automobila, a umjesto redosljeda pjesama na mojoj playlisti, simultano sa narančastom lampicom, porukica na displayu. Trajala je svega par sekundi, ne stigoh pročitati u vožnji sve što je pisalo. Stanem na prvo proširenje, ugasim-upalim auto, jer mi je to prvi princip popravljanja svega, kad opet isti upozoravajući tekstić. Ukucam u pretraživač na mobitelu, hop cup, forum ovaj, forum onaj, piše neki ovlašteni servis, poneki majstor i skontam da mi treba nešto što se zove ADBlue. Šta mu ga dođe to, nisam znala, ali sam skontala da mogu dalje voziti. Vratim se na playlistu i laganini ka odredištu. Usput zovnem majstora, mog druga, koji je uvijek, baš uvijek na usluzi. Pa sam ga tako znala zvati jer sam se zabila u nekog na raskrsnici i paničarila na telefon:
-Imala sam udes, dođi da pogledaš šta sam napravila.
Pa dva dana poslije:
Idi da pogledaš auto i onog s kim sam se sudarila.
Njegov odgovor je uvijek:
-Eto me. Gdje si?
Pa onda serije poziva sa:
-Ne mogu da upalim auto. Nešto mi lupa u točku. Škripi. Ne gori. Gori. – Tako u nedogled.
Svaki put eto njega. Uslužan, nema šta. Međutim, „pod mahanu“, kako kažu protagonisti jedne stare EX YU serije. Muškarac je. Šta će. Nije on kriv.
Što bi rekla jedna draga prijateljica:
-Njima fali nožica, referirajući na XY hromozom. Po principu, razvuci ovaj ipsilon koliko može, da im se ukaže ona bolja strana. Tačno je to tako.
Da se vratim na poziv. Javi se on meni, odmah, kao i obično. Objasnim ja šta je bilo, šta sam pročitala na forumima i šta mi treba i još pitam šta je to. Kud me đavo natjera da išta istražujem. Nego lijepo, kao sve pametne žene, napraviš se mutava i odmah on, spasitelj, muškarac objasni kako ti slobodno možeš kući, on će sutra doći po auto, jer treba vremena za taj ADBlue. I šta čitam forume kad tamo pišu ljudi koji o tome znaju koliko i ja, žensko. OOOOK. Obećam da ću nazvati sutra da budem spašena. Prekinem vezu i opet na pretraživač: „Šta je ADBlue?“ Tekučina jebote.
Idemo dalje. Nazovem ovog bliskijeg spasitelja, moju bolju polovinu. Ispričam istu priču. Ljepota moja, s druge strane slušalice, kaže da pustim to, on će to da riješi, imao isti problem sa svojim autom. Kako reče problem, kontam, kakav problem jebote.
-Dušo moja nezamjenjiva, hvala ti, izgovaram ovo dok u sebi mislim, ‘jebem vas zamjenjive’.
Vratim se na pretraživač i pitam ga gdje se sipa taj ADBlue. Pazi sad ovo; na benzinskoj pumpi, života mi.
Istina je da ga nema baš na svakoj pumpi, ali našla sam. I sipanje je bez problema trajalo tri minute. Opet neki spasitelj na pumpi rekao da se ne prljam ni slučajno, on će to sve.
Tako završi moja priča sa autom. Barem ova.
Dok sam večeras stajala ispred sklopke za struju, u haustoru, i dizala osigurače jer su svi poiskakali, pa struje nisam imala u stanu par minuta, sjetim se kako sam preživjela renoviranje stana, četu majstora, sve odlaske kod doktora, unošenje i sklapanje namještaja, sve registracije auta, sve poslove, sve emotivne krize, sve bolesti, sve … sve … SAMA.
U stanju sam od svega napraviti komediju, pa priča iznad zvuči smiješno. Često nije smiješno, često sam umorna. I to je sasvim normalno. Međutim, žene treba da preuzmu kontrolu i odgovornost za vlastiti život. I ovo je ravnopravnost. Mijenjaj sama svoju sijalicu, znaj šta je ADBlue ili ako ne želiš da znaš, imaj novac da platiš sve što ti ne sija, škripi ili blinka.
Ovaj prvi među mojim spasiteljima, sutradan je primjetio samo da je auto opran (Čitaj, svaki dan pere svoje.), ali nije primjetio da lampica ne blinka više. S druge strane, ja u njegovom autu primijetim samo muziku koju je skinuo za mene i iz kojeg ugla će nam slika biti najbolja.
Ne znam za šta vama treba muškarac? Meni, samo da me voli. Sve ostalo mogu sama. Jednostavno je… „S muškarcem treba da bude dobro, loše mogu živjeti i sama.“ Merilyn Monroe
