Feminizam, vjerovanje u političku, ekonomsku i kulturnu jednakost žena, ima korijene u najranijim epovima ljudske civilizacije. Obično je razdvojen u tri vala: feminizam prvog vala, bavi se imovinskim pravima i pravom glasa; feminizam drugog vala, fokusiran na ravnopravnost i anti-diskriminaciju, i feminizam trećeg vala, koji je započeo devedesetih godina prošlog vijeka, kao odgovor na drugi val koji je djelovao kao privilegija za bijele i straight žena. Od drevne Grčke do borbe za žensko biračko pravo, žensko marširanje i pokret #MeToo, historija feminizma duga je i fascinantna. Evo svega što trebate znati o borbi za ravnopravnost spolova.
DRUGI VAL: Ravnopravnost i anti-diskriminacija
Feminizam drugog vala bio je period feminističke aktivnosti koji je započeo u Sjedinjenim Državama početkom 1960-ih i trajao otprilike dvije decenije. Brzo se proširio zapadnim svijetom, s ciljem da se poveća ravnopravnost žena zahtijevajući više od prava glasa.
Feminizam drugog vala obuhvatio je širi spektar pitanja: seksualnost, porodica, radno mjesto, reproduktivna prava, de facto nejednakosti i pravne nejednakosti. Također je skrenuo pažnju na pitanja porodičnog nasilja i silovanja u braku, napravio centre za pomoć i skloništa za žene, te uveo izmjene raznih zakona. Knjižare, kreditni sindikati i restorani u vlasništvu feministica bili su ekonomski pokretači i ključna mjesta za susrete.
Mnogi historičari smatraju da je feminističko doba drugog vala u Americi završilo početkom 1980-ih s unutar-feminističkim sporovima, što je potaknulo feminizam trećeg vala.
Pregled u Sjedinjenim Državama
Drugi val feminizma u Sjedinjenim Državama uslijedio je kao reakcija na obnovljenu ideju žene domaćice nakon Drugog svjetskog rata: poslijeratni procvat kasnih četrdesetih godina prošlog vijeka, razdoblje koje je karakteriziralo neviđeni ekonomski rast, baby boom, život u predgrađima i ideal savršenih brakova. U tom periodu, žene nisu imale tendenciju da traže posao zbog bavljenja kućanskim obavezama, što se smatralo njihovom osnovnom obavezom. Shodno tome, često su bivale izolirane u kući, odvojene od politike, ekonomije i donošenja zakona. Taj život su jasno ilustrirali tadašnji mediji; na primjer televizijske emisije poput Father Knows Best i Leave it to Beaver idealizirajući život kućanice.
Neki važni događaji postavili su temelje za drugi val. Francuska spisateljica Simone de Beauvoir, četrdesetih godina prošlog vijeka preispitivala je činjenicu da se žene percipiraju kao „ostali” u patrijarhalnom društvu. U svojoj knjizi, Drugi spol, iz 1949. godine zaključila je da je ideologija usmjerena na muškarce prihvaćena kao norma i provedena kontinuiranim razvojem mitova i da činjenica da su žene sposobne zatrudniti, dojiti i imati menstruaciju nikako ne može biti valjan razlog ili objašnjenje da ih se tretira kao „drugi spol”.
Uprava za hranu i lijekove, 1960. godine, odobrila je tabletu za oralnu kontracepciju koja je postala dostupna 1961. To je uveliko olakšalo ženama.
Iako je općeprihvaćeno da je pokret trajao od 1960-ih do početka 1980-ih, tačne godine pokreta je teže odrediti i često se osporavaju. Za pokret se obično vjeruje da je započeo 1963. godine, kad je Betty Friedan objavila časopis The Feminine Mystique, a predsjednička komisija Johna F. Kennedyja o položaju žena objavila Izvještaj o rodnoj nejednakosti.
Administracija predsjednika Kennedyja postavila je ženska prava ključnim pitanjem i imenovala žene (poput Esther Peterson) na mnoga visoka mjesta u njegovoj administraciji. Kennedy je također osnovao predsjedničku komisiju za status žena, kojom je predsjedavala Eleanor Roosevelt, a koja se sastojala od službenika u kabinetu, senatora, poslovnih ljudi, psihologa, sociologa, profesora, aktivista i javnih službenika. Izvještaj preporučuje da se nejednakost promijeni pružanjem plaćenog porodiljskog odsustva, većim pristupom obrazovanju i pomoći u njezi djeteta.
- godine, Betty Friedan, pod utjecajem Drugog spola, napisala je bestseler knjigu The Feminine Mystique. Raspravljajući o prvenstveno bijelim ženama, izričito je prigovarala kako su žene prikazane u medijima, te kako je zatvaranje u kuće ograničilo njihove mogućnosti i uništilo potencijal. Pomogla je u provođenju veoma važnog istraživanja uz pomoć starih školskih kolega sa Smith Collegea. Ovo je istraživanje pokazalo da su žene koje imaju posao pored privatnog života bile zadovoljnije svojim životom u odnosu na žene koje su konstantno bivale samo domaćice. Domaćice su pokazivale nezadovoljstvo i tugu. Zaključila je da su mnoge od ovih nesretnih žena uronile u ideju da ne bi trebale imati nikakve ambicije izvan svog doma. Friedan je to opisala kao „problem koji nema ime”. Ova knjiga je široko zaslužna što je započeo feminizam drugog vala u Sjedinjenim Državama.
Izvještaj predsjedničke komisije o statusu žena, zajedno s pomenutom knjigom, govorio je o nezadovoljstvu mnogih žena (posebno domaćica) i doveo do formiranja lokalnih, državnih i federalnih ženskih grupa, zajedno s mnogim nezavisnim feminističkim organizacijama.
Pokret je porastao pravnim pobjedama, poput Zakona o jednakim platama iz 1963., Odjeljak VII Zakona o građanskim pravima iz 1964, i presude Vrhovnog suda Griswold protiv Connecticuta iz 1965. Friedan se 1966. pridružila drugim ženama i muškarcima radi osnivanja Nacionalne organizacije za žene (NOW) i bila imenovana za prvu predsjednicu organizacije.
Uprkos ranim uspjesima koji su postignuti pod vodstvom Betty Friedan, njena odluka da insistira na jednakim mogućnostima zapošljavanja, da iskoristi Odjeljak VII Zakona o građanskim pravima iz 1964. godine kako bi se stvorile veće mogućnosti zapošljavanja žena, naišla je na žestoko protivljenje unutar organizacije. Polazeći od argumenata nekoliko afroameričkih članova grupe, mnogi članovi Organizacije bili su uvjereni da je ogromnom broju muškaraca, Afroamerikanaca, koji su živjeli ispod granice siromaštva potrebno više mogućnosti za zapošljavanje nego ženama iz srednje ili više klase. Friedan je odstupila s dužnosti predsjednice 1969.
- godine, novinarka Gloria Steinem stekla je široku popularnost među feministkinjama nakon što je napisala dnevnik dok je radila u tajnosti kao Playboy zečica konobarica u Playboy Club-u. Dnevnik je objavljen kao dvodijelni film. Steinem je u svom dnevniku tvrdila da klub maltretira konobarice ne bi li stekao muške kupce i iskorištava Playboy zečice kao simbole muškog šovinizma. Ona je postala najuticajnija figura u pokretu i podrška legaliziranju pobačaja.
Među najznačajnijim pravnim pobjedama pokreta, nakon formiranja NOW, bile su Izvršno naređenje iz 1967. o proširivanju prava na afirmativnu akciju (pozitivna diskriminacija), odluka iz 1968. kojom se zabranjuje seksulana diskriminacija u oglasima za pružanje pomoći (koji su do tada bili svedeni isključivo na ženski rod), Odjeljak IX i Zakon o jednakosti žena u obrazovanju (1972 i 1974.), Odjeljak X (1970, planiranje zdravlja i porodice), Zakon o jednakim kreditnim mogućnostima (1974), Zakon o diskriminaciji zbog trudnoće iz 1978., Zabrana bračnog silovanja (iako nije zabranjena u svim državama do 1993.) i legalizacija razvoda bez krivnje (iako nije legalizirano u svim državama do 2010.), Zakon iz 1975. koji zahtijeva da američke vojne akademije primaju žene i mnogi slučajevi Vrhovnog suda poput Reed v. Reed iz 1971. i Roe v. Wade iz 1973. Međutim, promjena društvenog stava prema ženama obično se smatra najvećim uspjehom ženskog pokreta. U januaru 2013. američki ministar odbrane Leon Panetta objavio je da je ukinuta dugogodišnja zabrana služenja žena u američkim vojnim borbenim ulogama. Američko ministarstvo odbrane integriralo je žene u sve borbene položaje do 2016.
Feminizam drugog vala utjecao je i na druge pokrete, poput pokreta za građanska prava i pokreta za studentska prava, jer su žene tražile jednakost unutar njih.
U junu 1967., Jo Freeman je pohađala „besplatnu školu” o ženama na Univerzitetu u Chicagu koju su vodile Heather Booth i Naomi Weisstein. Pozvala ih je da organizuju žensku radionicu na tadašnjoj Nacionalnoj konferenciji nove politike (NCNP), koja se trebala održati tokom Praznika rada, 1967. u Chicagu. Na toj konferenciji formirano je Žensko vijeće (koje su vodili Freeman i Shulamith Firestone). Pokušale su na plenarnoj sjednici NCNP-a predstaviti vlastite zahtjeve. Međutim, rečeno im je da njihova rezolucija nije dovoljno važna za temeljnu raspravu, a kada su zaprijetile da će konvenciju prekinuti zbog protokolarnih propusta, uspjele su da se njihova tačka stavi na dno dnevnog reda, ali o njoj se nikada nije raspravljalo. Kada je direktor Nacionalne konferencije za novu politiku Willam F. Pepper odbio prozvati bilo koju ženu koja čeka da govori i umjesto toga pozvao nekoga da govori o američkim Indijancima, pet žena, uključujući Firestone, pojurilo je na podijum i tražilo da znaju zašto. Ali Willam F. Pepper je potapšao Firestone po glavi i rekao: „Ohladite se djevojčice; ovdje moramo razgovarati o važnijim pitanjima nego što je ‘oslobađanje’ žena.” Freeman i Firestone sazvale su sastanak žena i ovo je postala prva ženska oslobodilačka grupa iz Chicaga. Bila je poznata kao grupa Westside jer se svake sedmice sastajala u kod Freeman u apartmanu na zapadnoj strani Chicaga. Nakon nekoliko mjeseci Freeman je pokrenula bilten koji je nazvala Voice of the women’s liberation movement.
Neke crne feministkinje koje su bile aktivne u ranom feminističkom drugom valu uključuju advokaticu za građanska prava i autoricu Florynce Kennedy, koja je bila koautorica jedne od prvih knjiga o pobačaju, Abortion Rap iz 1971. godine; Cellestine Ware, iz njujorške brigade Stanton-Anthony; i Patriciu Robinson. Te su žene pokušale pokazati vezu između rasizma i muške dominacije u društvu.
Drugi val feminističkog pokreta označava i pojavu ženskih studija. 1970. godine Državni univerzitet San Diego bio je prvi univerzitet u Sjedinjenim Državama koji je ponudio izbor ženskih studija studija.
Nacionalna konferencija žena, 1977. u Houstonu u Teksasu, pružila je priliku ženskim oslobodilačkim grupama da se bave mnogim ženskim pitanjima. Na konferenciji su se delegati iz cijele zemlje okupili da naprave Nacionalni plan djelovanja, koji je ponudio 26 stavki o pitanjima kao što su zdravlje žena, zapošljavanje žena i briga o djeci.
Početkom osamdesetih, uglavnom je bilo jasno da su žene ispunile svoje ciljeve i uspjele su promijeniti društveni stav prema rodnim ulogama, poništavajući opresijske zakone koji su se temeljili na spolu.
Feminizam drugog vala bio je u velikoj mjeri uspješan, s neuspjehom ratifikacije Amandmana na jednaka prava i Nixonovim vetom na Sveobuhvatni zakon o razvoju djeteta iz 1972. (koji je trebao osigurati višemilionski nacionalni sistem dnevnog boravka), a to su jedini veliki zakonodavni porazi. Deset država je usvojilo ustave ili ustavne amandmane kojima se predviđa da se jednaka prava po zakonu ne mogu uskraćivati zbog spola. Od 2011. godine više žena nego muškaraca dobija diplome, polovina predsjednika Ivy League su žene, broj žena u vladinim i poljima u kojima tradicionalno dominiraju muškarci dramatično je porastao, a 2009. godine postotak žena u Americi (radna snaga) je privremeno nadmašio broj zaposlenih muškaraca. Plata prosječne Amerikanke također se povećavala s vremenom, iako od 2008. iznosi samo 77% prosječne plate muškarca.
Pregled izvan Sjedinjenih Država
- godine, na Međunarodnom kongresu saveza žena održanom u Londonu delegatima je bila predstavljena inicijativa Komisije UN-a o položaju žena za proučavanje i procjenu položaja žena u njihovim zemljama. Mnoge organizacije i nevladine organizacije razvile su odbore kao odgovor na inicijativu da pripreme evaluaciju o ženama i pozovu vlade da uspostave nacionalne komisije koje bi ocijenile status žena.
Godine 1967. objavljeno je Nezadovoljstvo žena, autorice Joke Kool-Smits. Objavljivanje ovog eseja često se smatra početkom feminizma drugog vala u Holandiji. U ovom eseju, Smits opisuje frustraciju udatih žena, rekavši da im je dosadilo da budu samo majke i domaćice.
U Turskoj je feminizam drugog vala počeo je 1980-ih.
Španija
Šezdesetih godina u Španiji je došlo je do generacijskog pomaka kao odgovor na druge promjene u španskom društvu. Feminizam u kasnom frankovskom i ranom tranzicijskom periodu nije bio jedinstven. Imao je mnogo različitih političkih dimenzija, međutim, sve su dijelile uvjerenje u potrebu veće jednakosti žena u Španiji i želju za odbranom prava žena.
Španski feminizam drugog vala odnosio se na borbu za prava žena u kontekstu diktature.
Feminizam drugog vala ušao je u špansku zajednicu stripa ranih 1970-ih. U stripovima se feminizam očitovao na dva načina. Prvi je povećao broj žena koje su se bavile kreiranjem stripa kao spisateljice i umjetnice. Drugi je transformirao ženske likove, čineći žene manje pasivnim i manje seksualnim objektima.
Počeci i podizanje svijesti
Početke feminizma drugog vala možemo proučavati gledajući dvije grane u kojima se pokret formirao: liberalne feministice i radikalne feministice. Liberalne, predvođene ličnostima poput Betty Friedan i Gloria Steinem, zalagale su se za donošenje zakonodavstva koje će promovirati i poboljšati lični i profesionalni život žena. S druge strane, radikalne feministice, poput Casey Hayden i Mary King stvorile su platformu za govor o nasilnim i seksističkim pitanjima s kojima su se žene suočavale.
I’m a Woman
Pjesma australijske umjetnice Helen Reddy I Am Woman odigrala je veliku ulogu u popularnoj kulturi i postala je feministička himna. Reddy je postala poznata kao feministička ikona pop kulture. Pjesma je objavljena 1972. Nekoliko sedmica nakon što je dospjela na top-liste, radio stanice su je odbile puštati. Neki muzički kritičari i radio stanice smatrali su da pjesma predstavlja sve što je „blesavo“ u pokretu žena. Helen Reddy je potom pjesmu počela izvoditi u brojnim televizijskim emisijama. Kako je pjesma stekla popularnost, žene su počele zvati radio stanice i tražiti da je čuju. Ovo je također postala protestna pjesma koju su žene pjevale na feminističkim skupovima i protestima. Nakon toga je uslijedila prva diskografska kuća u vlasništvu žene, Olivia Records, koja je počela sa budžetom od 4.000 dolara, a kasnije opstajala od donacija. Izdali su prvi album feminističkih pjesama I Know You Know i nakon samo nekoliko godina njihove ploče su se počele prodavati u svim većim muzičkim radnjama. Prvi ženski muzički festival održao se 1974. na Univerzitetu Illinois. Na red je došao i svijet filma, pa je tako Deutsche Film-und Fernsehakademie u Berlinu dao šansu i ženskim studentima. Tako su nastali prvi feministički filmovi poput Eine Prämie für Irene autorice Helke Sander i mnogi drugi. Goethe Institut je 1980-ih donio kolekciju njemačkih ženskih filmova u svaki čošak svijeta. Helke Sandere je voljela raditi isključivo sa ženama, ali u to vrijeme, kamermanke su bile takva rijetkost da ih je nalazila u Danskoj i Francuskoj. To je ohrabrivalo žene da se educiraju u tzv. muškim profesijama.
Kontrola rađanja
S obzirom da je Uprava za hranu i lijekove 1960. odobrila upotrebu kontracepcije, liberalne feministice su smatrale da je potrebno educirati seksulano aktivne žene. Organizirale su radionice na kojima se govorilo i o pitanjima veneričnih bolesti i sigurnom pobačaju. Radikalne feministkinje također su se pridružile ovom aktivizmu za podizanje svijesti među seksualno aktivnim ženama.
Dok su se bijele žene bavile kontrolom rađanja, žene u boji bile su izložene riziku sterilizacije zbog istih medicinskih i socijalnih napredaka. Domoroci, afroameričke i latinoameričke grupe dokumentirali su i objavili zloupotrebu sterilizacije u svojim zajednicama šezdesetih godina prošlog vijeka i 70-ih godina, pokazujući da su žene sterilizirane bez njihovog znanja ili pristanka. 1970-ih je skupina žena osnovala Odbor za zaustavljanje zloupotrebe sterilizacije radi zaustavljanja ove rasističke politike kontrole stanovništva koju je započela savezna vlada u četrdesetim godinama prošlog stoljeća – politika koja je rezultirala sterilizacijom preko jedne trećine svih žena. Upotreba prisilne sterilizacije nesrazmjerno je utjecala na žene u boji i žene nižeg socioekonomskog statusa. Sterilizacija se često radila pod ideologijom eugenike.
Nasilje u porodici i seksualno uznemiravanje
Feministički pokret drugog vala također je zauzeo snažno stajalište protiv fizičkog nasilja i seksualnog uznemiravanja i u kući i na radnom mjestu.
Žene su često bile zlostavljane kao rezultat svakodnevnih frustracija u životu svoga supruga, a već 1975. zlostavljanje i silovanje bili su i društveno prihvatljivi i legalni, jer se smatralo da su žene vlasništvo njihovih muževa. Zbog aktivista feminističkog pokreta drugog vala i lokalnih agencija za provođenje zakona s kojima su radili, do 1982. godine osnovano je tristo skloništa i četrdeset i osam državnih koalicija koje bi pružale zaštitu i usluge ženama koje su bile zlostavljane od strane muškaraca u njihovim životima.
Obrazovanje
Istospolne obrazovne ustanove pretvarale su se u mještovite. Prvi primjeri bili su Radcliffe College koji se spojio se sa Harvardom. Mnogi su se odupirali tome, ali se niz nastavio.
Kritika
Neke crnkinje iz radničke klase i siromašne žene osjećale su se otuđeno od feminističkog pokreta drugog vala, koji se velikim dijelom zalagao za pravo žena na rad izvan kuće i proširenje reproduktivnih prava. Žene u boji i siromašne bijele žene u SAD-u radile su izvan kuće kao sluškinje, generacijama. Afroamerikanke i siromašne bijele žene bile podvrgnute višestrukim neželjenim trudnoćama i morale su tajno abortirati, Afroamerikanke su dodatno patile zbog obvezne sterilizacije i nijedna od tih skupina nije bila uključena u priču o pravdi i pravima.
Počevši od kraja 20. stoljeća, brojne feminističke naučnice kritikovale su drugi val kao reduciranje feminističke aktivnosti u homogeniziranu hronologiju feminističke historije koja zanemaruje glasove i doprinose mnogih žena druge boje kože, žena radničke klase i LGBT žena. To su počeci feminizma trećeg vala.
