Prvi roman Paula Colha koji je došao u moje ruke bilo je njegovo čuveno djelo Alhemičar. Od spektakularnog naslova do poprilično pojednostavljene priče, lako je shvatiti da je jedan od najutjecajnijih savremenih pisaca autor za široke mase.
U danima karantene, poželjela sam se fokusirati na nešto što me sigurno neće nagnati da mijenjam svijet. Pazi šta želiš, SVE se UVIJEK ostvari. Na stolu, ispred mene, rezultat sestrine impulsivne kupovine, set knjiga Paula Coelha. Neke sam pročitala, ali odlučim da ću ponoviti gradivo, jer jedna decenija bitno mijenja čovjeka i njegova shvatanja.
Dnevnik jednog čarobnjaka, Alhemičar, Veronika je odlučila da umre, Alef, Preljuba, Rukopis otkriven u Akri, Zahir i Jedanaest minuta.
Čitala sam ih ovim redosljedom i dobila upravo ono što sam očekivala. Osvrnut ću se na zadnju knjigu u nizu; Jedanaest minuta.
Priča počinje kao bajka: „Bila jednom jedna…“ i onda sljedeća riječ u ovoj rečenici sruči sirovu realnost na čitaoca i tako ga zadrži do kraja. „Bila jednom jedna prostitutka po imenu Marija…“ To je priča o djevojci čije će srce biti slomljeno nakon prvog susreta s ljubavlju. Uvjerena da nikad neće pronaći ljubav, odlazi u Ženevu da tamo pronađe bar neki vid sreće i okrene svoju sudbinu.
Marija je prvo plesačica sambe u jednom od noćnih klubova Ženeve. Nesretnim okolnostima razilazi se sa vlasnikom kluba, uz otpremninu koja joj je poslužila da napravi svoj portofolio u pokušaju da postane model. San se izjalovi kao joj prvi angažman ‘modela’ bude noć vrijedna hiljadu franaka sa bogatim Arapom.
Od tog momenta kreće njen put prostitutke u klubu Kopakabana u ženevskoj četvrti Rue de Berne i namjera da to radi samo onoliko dugo koliko je potrebno da skupi novac kojim će kupiti malo imanje u Brazilu i pomoći svojim roditeljima.
Marija redovno posjećuje biblioteku i neumorno čita, pa nesvjesno postaje al pari sagovornica svojim bogatim klijentima. Njen napredak se vidi kroz zabiljške koje vodi u svom dnevniku.
Kad nisam imala ništa da izgubim, imala sam sve. Kada sam prestala da budem ono što jesam, pronašla sam sebe samu. Kada upoznah potpuno poniženje i pokornost, bijah slobodna.
Knjiga je puna nimalo cenzurisanih opisa seksa, vjerodostojno opisanih krikova žena koje prividno zadovoljavaju vječno nesigurne muškarce, njihovih tijela, polnih organa, sadomazohističkih scena, jasno konstruisanih orgazama i izostanka istih. S punim pravom je The Washington Post okarakterisao ovo kao „veoma senzualan roman… Bajka za odrasle.“
Međutim, seks nije opisan kao profan, naprotiv…autor se potrudio da pokaže sve njegove sakralne momente. Tako u jednom trenutku navodi iz Marijinog dnevnika govore: Umjetnost seksa je umjetnost kontrolisanja gubljenja kontrole.
Iako je cijelim slijedom događaja iz Marijinog života seks opisivan odvojeno od emotivnog stanja bića, odnosno ljubavi, u jednom trenutku se to dvoje ipak stapa u jednu misao i jedan osjećaj.
Kao svaka prava bajka i ova priča ima sretan kraj. Marija upoznaje talentovanog slikara koji joj govori da u njenim očima vidi svjetlost. Tu kreće romansa. Do samog kraja, ona ne odustaje od ideje povratka u Brazil. Nakon noći pune ljubavi, fizičke i emotivne, Marija se iskrada iz njegovog doma i odlazi na aerodrom. Baš kako to biva u svim romantičnim filmovima, on je zaustavlja u naumu između dva leta, na aerodromu u Parizu, sa buketom u ruci.
Da ovo sve ne bi zvučalo kao sladunjava, nemoguća, neistinita priča, dugujem vam reći da je djelo nastalo prema stvarnom životu jedne bivše prostitutke koja danas živi sretno sa mužem i dvije kčerke. Zašto roman nosi naziv JEDANAEST MINUTA otkrijte sami, ukoliko već niste pročitali ovo djelo. Ostale pobrojane knjige nemaju ni sličnu tematiku, ali nimalo ne zaostaju.
Zaključak: čitajte Coelha jer ćete otići u neku drugu dimenziju i maksimalno se odmoriti.
