Mačke preporučuju štivo koje će vas osvijestiti. Isječak iz knjige ŽENE KOJE TRČE S VUKOVIMA, Clarisse Pinkola Estés:
Premda velik dio ljudske patnje proizlazi iz zanemarivanja dok odrastamo, unutar psihe prirodno postoji urođena contra naturam dimenzija, sila koja djeluje “protiv prirode”. To što je contra naturam u suprotnosti je s pozitivnim, ono se protivi razvoju, skladu i divljemu. To je podrugljiv i ubojit neprijatelj koji nam je urođen, te je čak i uz najbolju roditeljsku skrb, jedini zadatak toga uljeza pretvaranje svih raskršća u slijepe ulice.
Taj se grabežljivi moćnik s vremena na vrijeme pojavljuje u ženskim snovima. Iskače usred njihovih najduhovnijih i najvažnijih planova. On presijeca vezu između žene i njezine intuitivne prirode. Kad je gotov s rezanjem, žena ostaje umrtvljena osjećaja, preslaba za napredovanje u životu, a ideje joj, i snovi, iscrpljeni leže do nogu.
Modrobradi je priča o tome. Pripovjedačice sa sela počinju tu priču o Modrobradom kao anegdotu o nekome ko je znao nekoga, ko je vidio jezovit dokaz smrti Modrobradoga. Pa, da počnemo.
Postoji smotak brade koji se čuva u samostanu Jakubinki u dalekim planinama. Kako je brada dospjela u samostan, niko ne zna. Neki kažu da su časne sestre zakopale ostatke njegovog tijela, jer ih niko drugi nije htio dotaknuti. Zašto bi redovnice zadržale takvu relikviju ne zna se, ali tako je. Prijateljica moje prijateljice vidjela ju je na svoje oči. Ona kaže da je brada plava, točnije, boje indiga. Plava je poput tamna leda u jezeru, plava kao sjenka rupe noću. Bradu je nekoć nosio čovjek za kojega kažu da je bio propali čarobnjak, golem muškarac, zavodnik, muškarac poznat pod imenom Modrobradi. Priča se da se udvarao trima sestrama istodobno. No, one su se bojale njegove brade i njezina neobična plavila, pa bi se sakrile kad bi on došao. Trudeći se dokazati svoju ljubaznost, pozvao ih je na izlet u šumu. Doveo je konje ukrašene zvoncima i grimiznim vrpcama. Posjeo je sestre i njihovu majku na konje i oni otkasaše u šumu. Proveli su prekrasan dan jašući, a psi su trčali pokraj i ispred njih. Poslije su zastali pod divovskim drvetom, pa ih je Modrobradi uveseljavao pričama i hranio slasnim zalogajima.
Sestre pomisle: „Pa, možda taj Modrobradi ipak nije tako loš.”
Vratile su se kući brbljajući o tome kako je dan bio zanimljiv i, ta zar se nisu krasno provele? Ipak, starije dvije sestre ponovno posumnjaše i strah im se vrati, pa se zakunu kako se više neće viđati s Modrobradim. No, najmlađa nije mogla vjerovati da bi muškarac koji je tako drag, mogao biti zao. Što je duže razgovarala sama sa sobom, to se Modrobradi činio manje strašnim, a njegova brada manje plavom. I tako, kad se Modrobradi vratio da je zaprosi, ona pristade. Dobro je razmislila o njegovoj prosidbi te je smatrala da će se udati za vrlo profinjena čovjeka. I uistinu, vjenčaše se, a zatim odjahaše do njegova dvorca u šumi.
Jednoga dana on joj dođe i reče: „Moram otići na neko vrijeme. Pozovi svoju obitelj ovamo, ako želiš. Možeš jahati po šumama, narediti kuharu da priredi gozbu, možeš raditi sve što želiš, što god ti srce poželi. Ustvari, evo ti moj svežanj ključeva. Možeš otvoriti sva vrata smočnica, riznica, sva vrata u dvorcu, ali ovaj sićušan mali ključ, ovaj sa zavijucima na vrhu, nemoj upotrijebiti.”
Nevjesta mu odgovori: „Da, učinit ću kako tražiš. To sve zvuči dobro. I stoga, idi, dragi mužu, ne brini se i brzo se vrati.” I tako on odjaše, a ona ostade. Sestre su joj došle u posjetu i bile su, kao i svi ljudi, vrlo znatiželjne, pa su htjele čuti što je Gospodar rekao da valja činiti dok ga nema.
Mlada žena im radosno ispripovijedi. „Rekao je da možemo činiti što god nas volja i ući u sve sobe koje želimo, osim u jednu. Ali ne znam koja je ta. Imam ključ, ali ne znam kojim vratima odgovara.”
Sestre odlučiše to pretvoriti u igru i naći koji ključ odgovara kojim vratima. Dvorac bješe na tri kata, sa stotinu vrata u svakom krilu, a kako na svežnju bješe mnogo ključeva, one se šuljahu od vrata do vrata, sjajno se zabavljajući kad bi koja otvorile. Iza jednih vrata bijahu smočnice koje su pripadale kuhinji, iza drugih bijahu riznice. Svakakvih blaga bješe iza svih vratiju, a jedno se činilo ljepšim od drugoga. Napokon, vidjevši sva čuda, dođoše do podruma i do glatka zida na kraju hodnika.
Razbijale su si glavu nad zadnjim ključem, onim s malim zavijucima na vrhu. „Možda ovaj ključ ne odgovara ničemu.” Tek što to rekoše, začuše čudan zvuk – “iiiiiiiiiiiiii”. Zaviriše za ugao i – gle! -neka su se mala vrata upravo zatvarala. Kad su ih pokušale ponovno otvoriti, bila su čvrsto zaključana.
Jedna poviče: „Sestro, sestro, donesi svoj ključ. Zacijelo su ovo vrata za onaj tajanstveni mali ključ.”
Bez razmišljanja jedna od sestara stavi ključ u bravu i okrene ga. Brava škljocne, vrata se otvore, ali je unutra bilo tako mračno da nisu ništa vidjele. „Sestro, sestro, donesi svijeću.” I tako zapališe svijeću i osvijetliše sobu, a sve tri žene istodobno vrisnu, jer u sobi bješe kaljuža krvi, zacrnjene kosti trupala bile su razasute uokolo, a lubanje su bile naslagane u kutovima poput piramida jabuka. Zalupiše vratima, istrgoše ključ iz brave i osloniše se jedna o drugu teško dišući, a srce im htjede iskočiti iz grudi.
Moj Bože! Moj Bože! Žena pogleda u ključ i vidje da je umrljan krvlju. Užasnuta, stade ga brisati suknjom svoje haljine, ali krv ostade. „O, ne!” povika ona. Sad i sestre uzeše mali ključ u svoje ruke i pokušaše ga vratiti na staro, ali krv ostade. Žena skrije ključ u džep i otrči u kuharevu kuhinju. Kad je stigla, bijela joj haljina bješe umrljana crvenom bojom od džepa do ruba, jer je iz ključa polako kapala tamnocrvena krv. Naredi kuharu: „Brzo, daj mi konjskih struna.” Ribala je ključ, ali nije prestajao krvariti. Kap po kap čiste crvene krvi padaše iz malenoga ključa. Iznijela je ključ u dvorište, pa utisne nešto pepela u nj i stade ribati i dalje. Stavi ga u vatru da ga plamen spali. Prekrije ga paučinom da zaustavi tijek, ali ništa nije moglo ugušiti krvave suze. „Joj, što mi je činiti?”, povika ona. „Znam, sakrit ću mali ključ. Stavit ću ga u ormar. Zatvorit ću vrata. Ovo je mora. Sve će biti u redu.” I tako to i učini.
Muž joj se vrati sljedećega jutra i uđe u dvorac dozivajući ženu. „Onda? Kako je bilo dok sam bio na putu?”
„Bilo je dobro, gospodine.”
„A kako su moja skladišta?”, zagrmi on.
„Vrlo dobro, gospodine.”
„Kako je moja riznica?”, zareži on.
„Riznica je također vrlo dobro, gospodine.”
„Dakle, sve je dobro, ženo?”
„Da, sve je dobro.”
„Pa”, prošapta on, „onda bi bilo najbolje da mi vratiš ključeve.”
Na prvi pogled uoči da nedostaje ključ. „Gdje je najmanji ključ?” „Ovaj… izgubila sam ga. Da, izgubila sam ga. Jahala sam i pao mi je svežanj, pa mora da sam izgubila koji ključ.” „Što si učinila s njim, ženo?” „Ne… ne… ne sjećam se.” „Ne laži! Reci mi što si učinila s ključem!” Podigne ruku k njezinu licu kao da će je pomilovati, no umjesto toga zgrabi je za kosu. „Nevjernice!”, promrsi on kroz zube i baci je na pod. „Bila si u sobi, zar ne?” On naglo otvori vrata njenog ormara, a iz malenoga ključa na gornjoj polici krv se izlila po prelijepoj svili njezinih obješenih haljina.
„Sad je na tebe red, gospo moja”, poviče on i odvuče je niz hodnik u podrum dok se nisu našli pred strašnim vratima. Modrobradi tek pogleda vrata svojim vatrenim očima, a vrata se otvoriše. Tamo ležahu kosturi svih njegovih prijašnjih žena. „A sada!!!” zariče on, ali ona se uhvati za dovratak i ne htjede pustiti.
Molila je za svoj život: „Molim te! Molim te, dopusti mi da se priberem i pripremim za smrt. Daj mi samo četvrt sata prije nego što mi oduzmeš život, tako da se mogu pomiriti s Bogom.” „U redu”, promrsi on, „imaš tačno četvrt sata, no budi spremna.”
Žena odjuri uza stube do svoje odaje i pošalje sestre na zidine dvorca. Klekne kao za molitvu, ali umjesto toga poviče sestrama: „Sestre, sestre! Vidite li braću našu kako dolaze?” „Ne vidimo ništa, ništa na otvorenu polju.” Svakih nekoliko trenutaka viknu prema zidinama: „Sestre, sestre! Vidite li braću našu kako dolaze?” „Vidimo pijavicu, možda oblak prašine u daljini.”
U međuvremenu Modrobradi zariče neka mu žena siđe u podrum da joj odrubi glavu. Ponovno ona zazove: „Sestre, sestre! Vidite li braću našu kako dolaze?” Modrobradi ponovno zaurla da pozove ženu i bučno krene uz kamene stube. Njezine sestre povikaše: „Da! Vidimo ih! Naša su braća tu i upravo su ušla u dvorac.”
Modrobradi krenu niz hodnik prema odaji svoje žene. „Dolazim po tebe”, progrmi on. Koraci mu bijahu teški; kamenovi u hodniku se rasklimaše, a pijesak iz žbuke iscuri na pod. Kako Modrobradi upade u njezinu odaju ispruženih ruku da je zgrabi, tako se njezina braća na konjima zalete niz hodnik dvorca i također jurnu u njezinu sobu. Tamo izguraše Modrobradoga van na parapet. Mačevima tada navale na njega, udarajući i sijekući, režući i šibajući, bacivši Modrobradoga na tlo te ga napokon ubiju.
S pravom se pitate je li se sve to moglo izbjeći. … naročito ako su svojeglave i borbene, žene će insistirati na vezi sa grabežljivcem bar jednom prije nego što se probude od šoka.
Dalje čitajte same…
